Edib Kravić široj javnost poznat je kao nekadašnji dugogodišnji direktor RTV Tuzlanskog kantona. Tokom rata bio je komandant civilne zaštite Bosne i Hercegovine. Ove godine otišao je na hadž po četvrti put.
Kravić je preko 20 godina bio član Izvršnoga odbora MIZ Tuzla. U decembru prošle godine izabran je za sabornika Islamske zajednice ispred Muftijstva tuzlanskoga.
Edib Kravić šejh je Nakšibendijske tekije u Tuzli. 1996. godine proglašen je šejhom.
– Nisam razumio šta znači biti šejh na dan kada sam postao šejh. To sam razumio kada sam preuzeo odgovarajuće odgovornosti. To je vrlo težak i odgovoran posao. Šejh znači jedna obaveza i put, jedno stalno učenje i edukacija. U moju tekiji dolazi dosta mladih školovanih ljudi. Imamo doktore nauka, magistre, pravnika, pedagoga, inženjera…Tekija sa mladim ljudima koja ima perspektivu. Odgoj mladih ljudi je moja odgovornost – ističe šejh Kravić.
Prvi odlazak na hadž
Šejh Kravić na hadžu je prvi puta bio 1999.godine. Uvijek s ponosom ističe ko je bio vođa puta kada je prvi puta išao na hadž.
– Vođa našega puta bio je tadašnji muftija tuzlanski, a današnji reis Husein ef. Kavazović. Ovo mi je četvrti put da idem na hadž. Na hadž sam išao i kao bedel za rahmetli majku, zatim sam išao kao bedel za snahinu majku, i sada idem na hadž za rahmetli oca. Svaki odlazak na hadž se doživljava na jedan drugi način – emotivno priča šejh Kravić.
Arefat daje nadu čovjeku
Dok razgovaram sa šejhom Kravićem, on se s puno emocija sjeća svojih dosadašnjih odlazaka na hadž. Govori mi da svaki odlazak na hadž znači nešto novo. Ništa nije kao što je bilo prethodnoga puta.
– Uvijek je u Medini nekako bilo ljepše nego u Meki. Ali je u Meki draž bila veća, kao i umor i napor. Kada odete u Revdu da klanjate dva rekata, a tamo dva miliona ljudi čeka da uđe u prostor od 300 kvadrata da bi klanjalo, onda možete da zamislite kako se čovjek tada lijepo osjeća. Arefat je uvijek jedna slika koja daje nadu čovjeku. Tada čovjek posebno čini dove Allahu. Jer na hadžu nema razlike između prosjaka i sultana. Odnosno između siromaha i bogataša. Nema razlike između onoga ko je završio samo mekteb i onoga ko je završio sve moguće fakultete i stekao veliko znanje. Svi su u ihramima – evocira svoje uspomene na hadž šejh Kravić.
Dove za porodicu i prijatelje
Prije svakoga odlaska na hadž, prema riječima šejha Kravića, članovi njegove porodice, prijatelji i komšije kažu mu da dovi na hadžu za njih. Tako je bilo i pred ovogodišnji odlazak na hadž.
– Običaj nas koji idu na hadž je da na Arefatu pravimo kućice u pijesku. I onda kažem ovu sam kućicu napravio za određenu osobu, i zamolim Allaha u dovi da da ta osoba dođe na hadž. Ljudi uglavnom traže da dovim za zdravlje. Rijetko ko kaže da dovim za posao. Uglavnom mi ljudi kažu „sjeti se mene u dovi“. Ja im kažem da ću doviti za njih ali nešto uvijek potenciram posebnom. U dovi molim dragoga Allaha da ljudima da ono što je dobro za njih, a ne ono što ljudi žele. Jer Allah najbolje zna – naglašava hadžija Edib Kravić.
Lijepa riječ i osmijeh
Šejh Kravić ne može a da ne primijeti da su danas sve lošiji međuljudski odnosi. Govori da je došlo vrijeme kada je ego jači od bilo čega. Lijepa riječ i osmijeh u velikoj mjeri mogu poboljšati međuljudske odnose.
– Mi smo stvoreni samo da bismo se klanjali Allahu. Osim ovoga imamo još samo jedno zaduženje, i ono dolazi do izražaja na dženazi. Kada efendija pita hoćemo li umrloj osobi halaliti, i onda mi kažemo da halalimo. Kod nas su danas ti međuljudski odnosi kritični. Došlo je vrijeme kada je ego jači od bilo čega. Gdje ljudi smatraju da je sve onako kako oni kažu da jeste. Nepoštivanje je danas prisutno na svakome mjestu. Uvijek trebamo razgovarati o onome o čemu se slažemo, a ono gdje se ne slažemo ostaviti po strani. U sufizmu postoji jedno pravilo – osmijeh i lijepa riječ. Neka to bude recept za bolje međuljudske odnose. Kada imate osmijeh ljudi vas već drukčije gledaju. Jer i u Kur’anu se spominje lijepa riječ. Lijepa riječ je lijek. Oraspoloži čovjeka. Kao i pozitivizam. Činjenica je da imaju dobri i loši ljudi. Ne treba dozvoliti da onaj zao čovjek za svojim riječima i mislima utiče na nas i otjera našu dobrotu koju imamo – iskreno govori šejh Kravić.
Za kraj ove hadžijsko-bajramske priče šejh Edib Kravić zaključuje da bi on samo gradio mektebe kada bi njega pitali.
– Kada djecu počnemo odgajati od pet godina mi ćemo sa dvadeset godina imati ispravnoga mladoga čovjeka, koji nije problem nikome – zaključuje šejh Edib Kravić.
Piše: Džanan Ribić