Alem-ef. Alić, imam i hatib Džamije Zlatnih ljiljana
Stvoreni smo na ovom prolaznom svijetu dunjaluk što se zove, a da nismo pitani za saglasnost, ni kada, ni gdje i pod kojim uvjetima ćemo živjeti ovosvjetsku prolaznost.
U prirodi je čovjeka zapitanost o smislu njegovog bitisanja, zašto mu se događaju nevolje i iskušenja. Čovjek od vjere, mu’min, zna i duboko vjeruje da se svrha njegovog postojanja ispunjava u ibadetu Allahu dž.š., a sve što mu se događa u životu, bilo to dobro ili loše posmatra kao stanovitu vrstu ispita.
Iskušenje je u bogatstvu kao i siromaštvu, potom zdravlje i bolest, kao i sve drugo što kušamo na mejdanu sudbine čini se prigodom ispoljavanja našeg razumjevanja vjere i života prije svega. Međutim, mnogi nazivaju iskušenjima samo ona zbivanja i pojave (bolest, siromaštvo, nesreće i sl.), koja izazivaju direktne negativne posljedice po njih, njihov imetak i drugo. I za takva iskustva postoje uzroci koji se kriju u našem ponašanju, a za što ne možemo prigovore uputiti Pravednom Stvoritelju kroz svoju zapitanost:“ Što mi se ovo desilo, zar sam to zaslužio ?!“ Allah, Milostivi nam poručuje: „Dobro koje te zadesi od Allaha je, a zlo koje te zadesi sam si zaslužio…“ (En-Nisa, 79)
Svakodnevno smo izloženi propitivanju našeg imana, povjerenja u dragog nam Rabba. Ne smijemo se zanositi činjenicom da samim tim što smo izrekli šehadet, oslobođeni smo životnih problema. Kur’an nas opominje: „Misle li ljudi da će biti ostavljeni na miru ako kažu: ‘ Mi vjerujemo!’ i da u iskušenje neće biti dovedeni ?“ (El-Ankebut, 2)
Zar mislimo zadobiti vječne Džennetske perivoje uživajući u hladu dunjalučkog luksuza, a da nas bar ne zapahne svakojakih nevolja i kušnji povjetarac. Prihvatimo da su iskušenja put sazrijevanja nas kao vjernika i način za oplemenjivanje naše naravi ljudske. Imam Ali r.a. veli: „Nemoj da te raduje bogatstvo i bezbrižnost i nemoj da te rastužuje siromaštvo i iskušenje, jer zlato se vatrom ispituje, a vjernik iskušenjem.“
Znajmo da što nam je veća spoznaja i ljubav prema Stvoritelju Plemenitom, srazmjerno tome doživljavaćemo veće kušnje i nevolje. Naš Poslanik, Muhammed a.s. je upitan o tome koji čovjek ima najteže nevolje, pa je odgovorio: „Vjerovjesnici, pa onda dobri ljudi, a potom oni poslije njih, i tako redom.“ Važno je u trenucima životne tjeskobe da budemo svjesni našeg Rabba, popravljajući svoj takvaluk i edeb zikrimo i dove učimo, kako bi On, Svevišnji poboljšao naše halove i životne nam prilike. Allah, Milostivi nas nadahnjuje i tješi kada kaže u Kur’anu Časnom: „A onome koji se Allaha boji, On će izlaz naći.“ (Et-Talak,2)
Savjetujući svog amidžića Ibn Abbasa r.a., Muhammed a.s. između ostalog njemu i svima nama u vasijet ostavlja poruku: „Čuvaj Allaha i On će čuvati tebe. Znaj za Allaha u rahatluku i bezbrižnosti, On će znati za tebe kada budeš u nevolji.“
Životno je iskustvo takvo da nam se lijepi doživljaji čine časovitim i kratkotrajnim, a loša zbivanja dugim i mukotrpnim. Psihološki osjećaj izaziva kod insana uvjerenje da nevolje ga sa svih strana salijeću i da im kraja nema , iako je sve na dunjaluku prolazno. U jednoj hikaji spominje se da je sultan tražio da mu neko saopći što kraću i sadržajniju mudrost životnu, pa mu je jedan šejh na ceduljicu kratku pouku i poruku odaslao, a ona glasi: „I to će proći…“
Sve što nam se dešava u životu, i dobra i loša iskustva su prolaznog karaktera. Samo je naš Rabb Vječan u Svojoj moći i slavi. Njemu treba da se obraćamo i od Njega pomoć da tražimo. Zar nam Allah dž.š. ne poručuje: „Onome koji se u Allaha uzda, On mu je dosta.“ (Et-Talak,3)
Suština svih stvari poznata je samo Svevišnjem, tako da ne smijemo negativna iskustva i doživljaje unaprijed osuđivati i sa snebivanjem odbacivati. Mi ne znamo da možda kroz nevolju koju osjećamo, Allah dž.š. nam priprema u budućnosti ono što će nas odobrovoljiti i učiniti plemenitijim stvorenjima. Kur’an nas u tom pogledu poučava: „…Ne volite nešto, a ono može biti dobro po vas; volite nešto, a ono ispadne zlo po vas- Allah zna, a vi ne znate.“ (El-Bekare,216)
Navešćemo samo neke koristi od iskušenja koja nam se dešavaju:
1) Spoznaja svemoći Allaha dž.š. kao i podsjećanje na slabost i potčinjenost naše ljudske prirode: „One koji, kada ih kakva nevolja zadesi, samo kažu: Mi smo Allahovi i mi ćemo se Njemu vratiti!“ (El-Bekare,156)
2) Iskreno obraćanje i skrušeno upućivanje dova našem Rabbu: „Kada čovjeka nevolja zadesi, On nam se moli…“
( Junus,12)
3) Čišćenje od grijeha, što dokazuju riječi Muhammeda a.s.: „Sve što zadesi vjernika, bez obzira na to da li to bila nevolja, bolest ili neki problem zbog kojeg se zabrine, pa čak i trn koji ga ubode, biva razlogom da mu budu oprošteni grijesi.“
4) Zadovoljstvo roba kaderom izaziva Allahovo zadovoljstvo Njegovim stvorenjem. Imam Džafer Sadik r.a. prenosi govor Gospodara svih svjetova, koji je objavljen Musa’u a.s.: „Nisam stvorio draže stvorenje od Moga vjernika.Ja ga stavim na iskušenje zato što je to bolje za njega. Ja ga izliječim zato što je to za njega bolje. Ja mu uskraćujem zato što je to bolje za njega. Ja bolje znam šta će popraviti Moga roba. Zato treba da je strpljiv kod Mojih iskušenja, zahvalan na Mojim blagodatima, zadovoljan Mojim određenjem da bih ga upisao kod Mene u istinoljubive.“
Dove našem Rabbu Milostivom upućujemo da nas ne iskušava onim što ne možemo podnijeti, oprosti nam naše grijehe i bude zadovoljan sa nama.
AMIN!
