U okviru redovnih aktivnosti Medžlisa Tuzla svakog četvrtka u džamiji Kralj Abdullah održava se Halka hadisa. Predavač je mr. Esnaf-ef. Imamović, imam Svijetle džamije u Hukićima. Predavanje na temu “Naređivanje dobra” donosimo u cjelosti, u nastavku:
Naređivanje i preopručivanje dobra i odvraćanje od i zabranjivanje zla
Allah dželle ša’nuhu kaže: „I neka među vama bude onih koji će na dobro pozivati i tražiti da se čini dobro, a od zla odvraćati – oni će šta žele postići,“ tj. uspjeti.
Ovim ajetom je zajednici muslimana nametnuta obaveza naređivanja dobra i zabranjivanja zla. Zajednica je obavezna da odabere jednu grupu koja će se time baviti, iako je je svaki musliman dužan da reaguje, da naredi, zabrani ili spriječi zlo kada se nađe u takvoj situaciji kako to hadisi, o kojima će biti govora, naređuju. To nije vremenski ograničena obaveza, nego konstantna putem koje se promovišu, uče i čuvaju propisi i svetinje islama. Zajednica koja ispunjava ovu obavezu će uspjeti, kako nam se u prethodnom ajetu poručuje, i takva će zajednica biti opisana u superlativu kao najbolja zajednica na zemaljskoj kugli, a Allah dželle ša’nuhu kaže: „Vi ste narod najbolji od svih koji se ikada pojavio: tražite da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćate, i u Allaha vjerujete.“ Ovaj epitet jedino se zaslužuje putem naređivanja i preporučivanja dobra, i odvraćanjem od zla i zabranjivanjem činjenja loših djela. Postoji još jedan uvjet, koji je i glavni u svemu tome, a to je vjerovanje u Allaha dželle ša’nuhu, što je ujedno i povezano sa definicijama dobra i zla. Dobro je ono što je Allah putem Kur’ana i sunneta okarakteriso kao ibadet i kao dobro djelo, a zlo i loše je ono što je putem Kur’ana i sunneta zabranio i definisao kao grijeh. Shodno tome ako vjerujemo u Allaha to podrazumijeva da za dobro prihvatamo ono što je kod Njega dobro, a za grijeh ono što je kod Njega grijeh i zlo. Ne možemo reći za onoga koji ne vjeruje u Allaha dželle ša’nuhu da naređuje dobro i odvraća od zla, jer se kod njega razlikuje definicaja dobra i zla od one koju je dao šerijat. Ovom obavezom se razlikuju oni koji ljudima žele istinsko dobro od licemjera koji im prividno žele dobro, imam Ahmed rahimehullah je rekao: „Kada se munafik pomiješa sa vjernicima i njegova zaraza se proširi, tada vjernik bude izolovan među ljudima, jer licemjer pešutno prelazi preko nevaljalih djela i njihovih počinilaca pa ga ljudi okarakterišu oštroumnim i nenametljivim, a vjernika radoznalim i nasrtljivim.“ Licemjeri kako je poznato skrivaju zlo a prividno ispoljavaju dobro pred muslimanima, a kada su sami odaju se grijesima. Njima kao takvima smetaju oni koji naređuju dobro i odvraćaju od zla. Znajući da je čovjeku u prirodi da voli laskanje i da mu nije drago kada ga neko upozorava na loše postupke, oni se drže metode da ljudima ne osporavaju postupke već da ih odobravaju. Takvim činom postaju draži ljudima od onih koji naređuju dobro i od ružnih djela odvraćaju i ljudi smtraju pametnim i govore da oni znaju sa ljudima. Automatski vjernici koji naređuju dobro i odvraćaju od zla postaju nepoželjni te se proglašavaju nametljivim i nasrtljvim. Ta metoda je uznapredovala do te mjere da je u svijetu prerasla u borbu za ljudska prava pod čijim se plaštom opravdavaju i dozvoljavaju sva šerijatom zabranjena djela poput zinaluka i homoseksualizma. Šerijatski zakoni se smatraju konzervativnim na veliku žalost od starne velikog broja muslimana pa čak i od onih koji se dovode u vezu sa šerijatskim znanjem. Sve je to uticaj djelovanja licemjera, a Allah dželle ša’nuhu je rekao: „Licemjeri i licemjerke slični su jedni drugima: traže da se čine nevaljala djela, a odvraćaju od dobrih, i ruke su im stisnute; zaboravljaju Allaha, pa je i On njih zaboravio. Licemjeri su zaista pravi nevjernici.“ Ovo su savremeni licemjeri i oni se predstavljaju kao borci za ljudska prava i kako ljudima žele dobro a ustvari oni šire nered, smutnju i zlo. Zato za iskrenog prijatelja smatraj onoga koji te upozori na greške i ukaže ti na dobro djelo, a nikako ne smatraj iskrenim prijeteljem onoga koji ti odobrava sve postupke. Pravi vjernici su ti pravi prijatelji zato što je Allah dželle ša’nuhu rekao: „A vjernici i vjernice su prijatelji jedni drugima: traže da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćaju, i molitvu obavljaju i zekat daju, i Allahu i Poslaniku Njegovu se pokoravaju. To su oni kojima će se Allah, sigurno, smilovati. – Allah je doista silan i mudar.“ Kada bi razmišljali kako treba trebali bi biti zahvalni onima koji nas sprečavaju da činimo loša djela, jer nas loša djela vode u propast. Isto kada nas neko upozori na opasnost na putu pa izbjegnemo sugurnu smrt, mi mu zahvalni budemo, tako mu trebamo biti zahvalni na upozorenje zbog činjenja grijeha, jer nas grijeh vodi u propast.
Kada nas neko uvrijedi bolje je oprostiti, a na provakacije neznalica trebamo se oglušiti, a kada je u pitanju neki grijeh na to smo dužni upozoriti kako bi izvršili svoju obavezu i sa sebe skinuli odgovornost, Allah dželle ša’nuhu kaže: „Ti sa svakim lijepo postupaj, i traži da se čine dobra djela, a neznalica se kloni.“
Za izvršavanje ove obaveze potrebno je sljedeće:
- Iskrenost, ona je prije svega uvjet svakog djela. Naređivanje dobra i zabranjivaneje zla treba da bude isključivo radi i u ime Allaha dželle ša’nuhu želeći time dobro svome bratu muslimanu. Ne trebamo imati za cilj da izgrdimo i osramotimo brata muslimana, ili da skrenemo pozornost na sebe i da pokažemo svoje znanje.
- Treba poznavati šta je dobro a šta zlo. Znači potrebno je adekvatno šerijatsko znanje o tome u protivnom nije mu dozvoljeno da naređuje dobro ako ne zna šta je šerijatom okarekterisano dobrim, ili da zabranjuje ako ne zna šta je šerijatom proglašeno kao grijeh i zlo, jer se može desiti da naredi nešto što je grijeh i da zbarani nešto što je dozvoljeno. Mnogo je onih koji sebi daju za pravo da ljudima sugerišu šta je u vjeri ispravno a šta nije, takvi trebaju da znaju da to nije dozvoljeno bez adekvatnog znanja jer za posljedicu imaju sukob i svađu, a lično snose grijeh zbog toga.
- Polje naređivanja dobra je sve ono što je u šerijatu proglašeno ibadetom i dobrim djelom, a polje sprečavanja i zabranjivanja zla je sve ono što je šerijatom proglašeno grijehom i lošim djelom. U islamu postoje općepoznate stvari bilo da se tiče ibadeta i drugih dobrih djela, ili grijeha i onoga što je zabranjeno kao obaveza vjerovanja u Allaha dželle ša’nuhu, namaza, posta, zatim zabrana kufra, širka-pridruživanja, pijenja alkohola, jedenja svinskog mesa, zatim zabrana kamate i tsl. Općepoznate ibadete i dobra djela obavezan je preporučiti i narediti svaki musliman, kao što je dužan upozoriti na općepoznate grijehe. Zatim je potrebno poznavati propise oko kojih je ulema složna, bilo po pitanju naredbe ili zabrane, da bi mogli narediti ili zabraniti. Ukoliko po nekom pitanju postoji razilaženje uleme to nije polje preporučivanja dobra i odvraćanja od zla, osim ako nije dokazano da je drugo mišljenje bazirano na izmišljenim i apokrifnim dokazima. Ali kako smo ranije naglasili da se time bave učeni i ulema, a nipošto oni koji ne poznaju dokaze. Na takav način se onda izazivaju svađe, netrpeljivost i razjedinjavanje. Razilaženje uleme je rahmet i ne treba biti sebeb međusobne netrpeljivosti.
- Blagost prilikom naređivanja i preporučivanja dobra i odvraćanja od zla. Time pokazujemo da bratu muslimanu želimo dobro što bi trebalo polučiti rezultate, za razliku ako to radimo na grub i drzak način. Allahov poslanik sallallahu alejhi ve sellem je rekao: „Allah je uistinu, blag i voli blagost, i daje za blagost ono što ne daje za grubost.“
- Da sprečavanje određenog zla ne uzrokuje činjenje većeg zla od tog. Poznati peimjer za ovo jeste hadis kada je beduin došao u Poslanikov sallallahu alejhi ve sellem i u ćošku počeo vršiti malu nuždu. Svi su htjeli da ga spriječe. Međutim, Allahov poslanik sallallahu alejhi ve sellem ih je spriječio zbog nekoliko razloga. Jedan od njih jeste štetnost prekidanja vršenja male nužde. Drugi jeste da su ga pokušali spriječiti urin bi otišao po njemu i svuda po mesdžidu što je svakako gore od uriniranja na jednom mjestu jer se to mjesto zna i lakše ga je očistiti. Za razliku da je svuda urinirao bježeći od njih kada bi morali očistiti kompletan mesdžid. Allahov poslanik sallallahu alejhi ve sellem ga je poslije podučio da to nije ispravno raditi u mesdžidu a on je rekao: „Bože! Smiluj se meni i Muhammedu i nikom više sa nama!“ Ovo se može navesti i pod primjerom blagosti.
- Moramo biti potpuno sigurni da je neko nešto uradio ili radi pa da ga upozoravamo da to ne smije raditi, ili da ne izvršava neku obavezu pa da ga napomenemo da je mora izvršavati. Nije se dozvoljeno povoditi za sumnjama koje su često ljudima izvor da nekoga napadaju. To nije dozvoljeno, već je potrebno sigurno znati kao kada vidimo ili čujemo itd.
- Prije nego što nekoga upozorimo lijepo je i pitati zašto nešto radi, jer osoba nekada šerijatom opravdan razlog za svoj postupak. Naravno ovo ne važi za sve postupke nego za određene. Ne možemo pitati zašto neko nekoga ogovara ili zašto pije, nego moramo odmah reagovati.
- Osoba koja upozorava na činjenje loših djela sama ne smije činiti to djelo, jer onda onaj koji je upozoren uglavnom neće prihvatiti upozorenje nego će odgovoriti zašto ti činiš a meni zabranjuješ, ili zašto ti ne činiš a meni naređuješ. Mada ipak treba upozoriti s nijetom da upozorava prvo sebe, pa onda dotičnu osobu, da bi time sa sebe skinuo obavezu, a Allah najbolje zna.
Imam Nevevi rahimehullah je u ovom poglavlju naveo nekoliko hadisa, a evo nekih:
- Ebu Se‘id El-Hudri radijallahu anhu prenosi da je Allahov poslanik sallallahu alejhi ve sellem rekao: „Ko od vas vidi neko loše djelo nega ga spriječi svojom rukom, ako nije u mogućnasti rukom neka to onda učini riječima, a ako nije ni to u stanju neka ga makar srcem prezre a to je najslabiji vid imana,“
Rukom sprečava onaj ko je u mogućnosti kao što su vlasti, starješina u kući, kao direktori i nastavnici u školama itd. S druge strane zavisi i od vrste munkera-lošeg djela, neka od njih zahtijevaju spreječavanje rukom a neka riječima. Nekada su riječi učinkovitije od ruku, dakle zavisi od situacije i procjene onoga koji je uočio loše djelo. Ako znamo da će čovjek odustati od pijenja alkohola i prosuti ga ukoliko mu na to ukažemo riječima onda je to obavezno i nije dozvoljena opotreba sile. Ali je nekada upotreba sile obavezna kao kada vidimo čovjeka da pljačka drugog ili hoće da ga ubije. U takvim situacijama riječi ne pomažu pa ako smo u mogućnosti da to spriječimo upotrebom sile onda je to obavezno. Znači sve zavisi od situacije i vrste zla koje uočimo. Ako zbog određenih okolnosti nismo u mogućnosti da to spriječimo rukama ili riječima, onda ako smo vjernici nećemo ostati ravnodušni, nego ćemo to srcem prezreti i osuditi. Ako ostanemo ravnodušni na činjenje grijeha onda se trebamo zapitati za svoj iman-vjerovanje, jer je u hadisu spomenuto da je to najslabiji vid imana. To znači da vjernik ne voli grijehe, a kada nešto ne volimo onda to osuđujemo, a ako srcem ne osudimo onda smo izašli iz granica imana i pridružili se onima koji odobravaju činjenje grijeha, što je nevjerovanje, jer je dozvoljavanje grijeha nevjerstvo. Zato treba paziti i ne ostajati ravnodušnim kada vidimo da neko čini grijeh ukoliko ga nismo u stanju upozoriti. Naravno ovo se odnosi na općepoznate grijehe u islamu, a ne na one za koje ne postoje kategočki dokazi.
- Ubada b. samit radijellahu anhu je rekao: „Dali smo prisegu Allahovom poslaniku sallallahu alejhi ve sellem na poslušnost i pokornost u muci i lahkoći, u teškoći i lahkoći, i da vlast nećemo osporavati onima kojima je data, osim ako kod njih ne uočimo očit čin kufra-nevjerstva, za kojeg kod Allaha imamo jasan dokaz, i da ćemo govoriti hak-istinu gdje god bili i da pri tome u ime Allaha nećemo prezati od kritika.“
- Majka pravovjernih Ummu Selema radijellahu anha prenosi da je Allahov poslanik sallallahu alejhi ve sellem rekao: „Biće vam imenovani emiri-namjesnici, pa ćete neke od njihovih postupaka odobravati a neke ćete pak osuđivati. Onaj koji srcem prezre oslobodio se krivice, a onaj koji ih riječima upozori osigurao se od grijeha, ali nije onaj koji bude odobravao njihove postupke i slijedio ih u tome.“ Prisutni su rekli: „Allahov poslaniče! zar se nećemo boriti protiv njih?“ „Ne, sve dok sa vama budu obavljali namaz.“
U ova dva hadisa se govori da nam je obavezno upozoravati vladare ukoliko rade neka od loših djela i da nije dozvoljeno odobravati njihove postupke ukoliko su u šerijatu okarakterisani kao grijeh. Kritikovanje treba biti na prikladan način, prvo tajno jer time dokazujemo da nam nije cilj pobuna ili nešto drugo, već upozorenje na činjenje munkera. Ako na to ostanu gluhi, onda je obavezno javno upozorenje, ali nije dozvoljen ustanak protiv vlasti. Ustanak je dozvoljen pd sljedećim uvjetima: a) da učine djelo koje izvodi iz vjere, b) da je to očito, i da nije temeljeno na čula kazala, c) da u šerijatu postoji očit dokaz da je to djelo koje izvodi iz vjere, i da ne bude neko pitanje povodom kojeg postoji razilaženje uleme. Ibn Abidin u svojoj Hašiji, kao i drugi učenjaci, naglašava da ako postoji i slabo mišljenje da to djelo ne izvodi iz vjere da po njemu treba postupiti, želeći da čovjeka ostavimo u islamu. Oni koji zamalo-zašto proglašavaju ljude nevjernicima kao da ljudima žele nevjerstvo. Neka se paze jer nekome željeti nevjertvo je opet čin nevjertstva, d) da su u stanju promijeniti, ako nisu i ako će napraviti veću štetu, onda ne, jer je to bacanje u propast vlastitim rukama. Da su ova pravila primijenili neki u pojedinim zemljema ne bi došlo do nereda i općeg haosa i veće štete koju trpe svi. Sve je to zbog nereazumijevanja tumačenja vjere na svoj način.
- Ebu Se‘id El-Hudri radijellahu anhu prenosi da je Allahov poslanik sallallahu alejhi ve sellem rekao: „Čuvajte se sjedenja i sijela po putevima-ulicama.“ Ashabi rekoše: „Allahov poslaniče, mi se moramo sastajati i razgovarati.“ On im reče: „Ako već morate onda poštujte prava puta.“ „A koja su prava puta?“ upitaše oni, a on im reče: „Obaranje pogleda, ustezanje od uvreda i uznemiravanja, odgovaranje na selam, naređivanje dobra i odvraćanje od zla.“
Ashabi radijallahu anhu nisu imali velike kuće i mnogobrojne prostorije za primanje gostiju i posjetilaca. Imali su jednu, eventualno dvije prostorije gdje su boravali sa svojim porodicama, zato su se sastajali na putu i ulici da bi razmijenili mišljenja. Zato su dobili uputstvo kako da se ponašaju na takvom sastajanju. Da obaraju pogled i ne gledaju u prolaznice kako je to slučaj danas. Zatim da ne smetaju prolaznicima da slobodno prolaze i da im ne dobacuju i vrijeđaju ih. Onda je spomenuo odgavaranje na selam. Na četvrtom mjestu je ukoliko primijete neke grijehe i loše postupke obavezni su da na to upozore. Pod ovim uvjetima se dozvoljeno sastati na ulici, mada je najbolje to izbjegavati ako se može.
Posljedice neizvršavanja i zapostavljanja ovih obaveze
Na samom početku smo naglasili kako se ispunjavanjem ovom obaveze čuvaju islamski propisi i njegove svetinje, u suprotom ukoliko zapostavimo ovu obavezu onda islamski propisi i njegove svetinje idu u zaborav. Onda se proširi zlo i neke druge vrijednosti koje su u suprotnosti sa islamskim. Takva situacija ima za posljedice sljedeće: a) opšta kazna, Allah dželle ša’nuhu kaže: „Čuvajte se kazne koja neće zadesiti samo one među vama koji su krivi…“ Mufesiri su tumačeći ovaj ajet spomenuli da se od ovakve kazne štitimo naređivanje dobra i odvraćanjem od zla. Zejneba radijellahu anha je upitala Allahovog poslanika sallallahu alejhi ve sellem: „Zar ćemo biti uništeni a među nama ima i dobrih?“ On joj je odgovorio: „Da ukoliko zlo prevlada.“ Ovo nas upućuje da je pogrešno tumačenje ajeta: „O vjernici, brinite se o sebi, ako ste na pravom putu, neće vam naškoditi onaj ko je zalutao,“ da se trebamo brinuti da mi ne činimo grijehe i ne dirati one koji ih čine, jer to neće nauditi. Naprotiv kako prethodni ajet i hadis kazuju ukoliko ne ispunimo svoju obavezu naređivanja dobra i odvrađanja od činjenja zla zaslužujemo istu kaznu kao i oni koji to čine. S toga : „Brinite se o sebi,“ znači izvršite svoju obavezu naređivanja dobra ili sprečavanja činjenja zla, pa nam tek onda neće naštetiti njihovo činjenje zla. To nam potvrđuje i hadis br.3 da je onaj ko riječima upozori spašen. Najbolju potvrdu za ovakvo tumačenje imamo i u riječima Ebu Bekra radijallahu anhu kada je rekao: „Ljudi vi zaista pogrešno razumijevate ajet: ’O vjernici, brinite se o sebi, ako ste na pravom putu, neće vam naškoditi onaj ko je zalutao.’ Ja sam čuo Allahovog poslanika sallallahu alejhi ve sellem da je rekao: ‘Zaista ljude koji ne spriječe zulumćara kada vide da zulum čini, čeka skora kazna od Allaha.’“ to nam potrvrđuje i ajet koji je objavljen o Jevrejima kada su mislili prevariti Allaha dželle še’nuhu po pitanju zabrane lova ribe subotom. Petkom bi bacali mreže ili iskopali kanale, jer je ribe baš subotom bilo u izobilju. Kada bi ušla u kanale ne bi se mogla vratiti, ili kada bi se upecala u mrežu. Oni bi je onda uzimali nedeljom. Jedna grupa ih je upozorila, a jedna grupa je prešutjela i pitala grupu koja je upozorila: „A kad neki od njih rekoše: “Zašto opominjete narod koji će Allah uništiti ili ga teškim mukama namučiti?” – oni odgovoriše: “Da bismo se pred Gospodarom vašim opravdali i da bi se oni grijeha klonili.” I kada zaboraviše ono čime su bili opominjani, Mi izbavismo one koji su od nevaljalih djela odvraćali, a teškom kaznom kaznismo grješnike, zato što su stalno u grijehu bili. I pošto su oni bahato odbili da se okane onoga što im se zabranjivalo, Mi smo im rekli: “Postanite majmuni prezreni!” Znači upozoravali su da kod Allaha imaju opravdanje i bili su spašeni, a ko zna možda upozorenje bude uticalo na upozorene.
b) razjedinjavanje i razilaženje, zapostavljanje ove obaveze dolazi do razdora i razilaženja i tumačenja vjere na pogrešan našin. Tako svako ima svoje tumačenje. Nakon ajeta: „I neka među vama bude onih koji će na dobro pozivati i tražiti da se čini dobro, a od zla odvraćati – oni će šta žele postići,“ Allah dželle še’nuhu je objavio sljedeći ajet: „I ne budite kao oni koji su se razjedinili i u mišljnju podvojili-njih čeka patnja velika.“ Što upućuje da zapostavljanje ove obaveze dovodi do razjedinjavanja.
c) neprijatelj će nama zavladati, to je spomenula ulema kao posljedicu zapostavljanja ove obaveze.
d) Allah dželle ša’nuhu nam ne prima dovu, u hadisu je došlo: „Ili ćete naređivati dobro i idvraćati od zla, ili će vam Allah skoru kaznu poslati, pa ćete Ga moliti, a On vam se neće odazvati.“ Neka se svako zapita zašto nam Allah dželle ša’nuhu, ili zašto mu, ne prima dove.
e) Allahovo prokletstvo, u Kur’anu stoji: „Jezikom Davuda i Isaa, sina Merjemina, prokleti su oni od sinova Israilovih koji nisu vjerovali – zato što su se bunili i uvijek granice zla prelazili: jedni druge nisu odvraćali od griješnih postupaka koje su radili. Ružno li je zaista to kako su postupali!“