Piše: Mr. Amra Sinanović
Sa gledišta Kur’ana istinski iman je onaj koji ostavlja tragove i daje plodove i rezultate na način da čovjek čitavim svojim bićem prihvata sve propise, načela i zakone vjere te da ih slijedi. U skladu s tim hidžab nije samo pokrivalo tijela žene osim lica i ruku do šaka, on na neki način usmjerava kompletan sistem življenja. Učvršćuje vjerovanje i omogućava da žena muslimanka bude konstantno u ibadetu.
Hidžab je po mišljenju konsenzusa islamske uleme, farz- strogo naređen, za svaku punoljetnu ženu, pred osobama koje joj nisu mahrem.
Islam je jedno sveobuhvatno vjersko učenje koje prihvata prava žene u društvu. Islam ih i štiti i praksom Poslanika s.a.v.s. promoviše. Islam drži nužnim prisustvo žena u društvu. Ali opet, s druge strane, to prisustvo ne treba biti na takav način da proizvodi štetu ženi. Upravo iz tog razloga je hidžab i obaveza. Islamski hidžab je odjeća koja sve ukrase žene sakriva od pogleda nemahrema. Usmjerava pažnu u komunikaciji na kompetenciji žene, na njene intelektualne, katakterne crte ličnosti, a ne primarno na njen izgled. Time bi se ličnost žene ogolila i potcijenila.
Danas, nakon terorističkog napada 11.9. 2001. god. posebno u Evropi, Americi i komunističkim zemljama biti pokriven znači nositi „simbol islama“. Iako hidžab nije simbol, hidžab je element propisnog odijevanja, on je dio identiteta ličnosti muslimanke. To je vidljiva manifestacija vjerovanja, nastala kao produkt najdubljih osjećanja ljubavi prema Allahu dž.š. i želje da slijedimo put uspostavljanja reda u sebi i oko sebe. Hidžab je najbolji ukras i najvrjedniji stub duhovnosti žene.
Uprkos činjenici da je Bosna i Hercegovina multietnična država, u našoj zemlji je prisutna diskriminacija pokrivenih žena, koja se najviše manifestuje na tržištu rada.
Bosna i Hercegovina je prije nekoliko godina donijela Zakon o zabrani diskriminacije koji jasno navodi da je diskriminacija na svakoj, pa i vjerskoj osnovi, zabranjena, međutim slučajevi diskriminacije žena sa mahramom su prisutni. Ipak, ova vrsta diskriminacije vrlo rijetko se prijavljuje nadležnima. Pokrivene žene svoja negativna iskustva većinom čuvaju za sebe misleći da, ukoliko iznesu svoje probleme, neće puno postići u razbijanju predrasuda. Evidentno je da je 2016. godine Visoko sudsko tužilačko vijeće donijelo je odluku kojom se ženama u hidžabu zabranjuje vršenje dužnosti u visokim pravosudnim institucijama, apriori ih osuđujući na pristrasnost u sudskom postupku. U odnosu na to Vijeće muftija je izdalo fetvu, a u jednom dijelu iste se navodi: “Razmatrajući implikacije zaključka Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine, kojim se daje tumačenje zakonskih odredbi o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine, Republici Srpskoj i Brčko Distriktu te odredbi o sudačkim i tužilačkim kodeksima, aktueliziranog u dopisu poslanom svim sudovima i tužilaštvima u Bosni i Hercegovini, kojim se rukovodiocima pravosudnih institucija skreće pažnja na zabranu nošenja vjerskih simbola i obilježja svim uposlenim u pravosudnim institucijama Bosne i Hercegovine, na vjerske slobode i prava žena muslimanki koje nose hidžab, odnosno mahramu na glavi, posebno imajući u vidu pokušaje nekih članova VSTV-a da vlastitim tumačenjem opće zakonske odredbe podvedu hidžab/mahramu pod ovu zabranu, upuštajući se pri tome u tumačenje islamskih simbola i obilježja, a što nije u njihovoj nadležnosti niti kompetenciji, Vijeće muftija je na svojoj Šestoj redovnoj sjednici održanoj 16. džumade-l-ula, 1437. god. po H./25. februara 2016. godine u Sarajevu donijelo sljedeću Fetvu: Hidžab, odnosno mahrama koju nose muslimanke, jeste vjerska obaveza i odjevna praksa muslimanke propisana osnovnim izvorima islama, Kur’anom i Sunnetom te idžmaom. Svevišnji Allah, dž.š., u Kur’anu kaže: „O Vjerovjesniče, reci ženama svojim i kćerima svojim i ženama vjernika neka spuste haljine svoje niza se…“ (El-Ahzab, 59) Uzimajući u obzir činjenicu da Kur’an na više mjesta izričito naređuje da se prilikom suđenja i svjedočenja primjenjuje princip istine i pravde, makar to bilo i protiv bližnje rodbine, jasno je da nema mjesta bojazni da bi nošenje mahrame, kao manifestacije prava na slobodu vjere, moglo uzrokovati vjerski motiviranu pristrasnost. Nekorektno je i nepravedno pripisivati nekome pristrasnost na osnovu Ustavom i zakonom zagarantiranog manifestiranja prava na slobodu vjere.“
Drugi primjer je slučaj Emele Mujanović, pripadnice Oružanih snaga Bosne i Hercegovine. Emela Mujanović tužila je Ministarstvo odbrane Bosne i Hercegovine za diskriminaciju i povredu prava na slobodu vjere, nakon što joj nije dozvoljeno nošenje hidžaba u službi. Mujanović je profesionalna vojnikinja koja već devet godina nosi hidžab. Zbog te odluke suočila se prvo sa suspenzijom, a potom i premještanjem u „jednonacionalnu“ kasarnu u Ustikolini, na istoku Bosne i Hercegovine.
U engleskoj vojsci, npr. žena može nositi mahramu, obavljati sve funkcije osim da bude pilot zbog nošenja slušalica.
Dakle, iz istraživanja može se vidjeti da je diskriminacija primarna na tržištu rada, pri zapošljavanju, kao i tokom samog rada. Također, diskriminacija je zastupljena i u nekim javnim institucijama, ali i u svakodnevnom životu. No, diskriminacija pokrivenih žena u svakodnevnom životu manje utiče na žene od one u radu. Naravno, postoje pokrivene žene koje se nikada ne susretnu sa problemima bilo koje vrste, ali je u prosjeku svaka druga žena u Bosni i Hercegvoini žrtva šikaniranja i etiketiranja zbog svoje mahrame.
Pitanje mahrame je globalna tema o kojoj se stalno raspravlja, ali ta tema je duboko kontekstualizirana, bosanskohercegovačko društvo, ne tako davno, izašlo je iz dugog perioda socijalizma u kojem religija u javnom diskursu nije bila poželjna, bilo kakva javna manifestacija religije u našem društvu još uvijek nije dobro prihvaćena.
U periodu socijalizma, žene koje su nosile mahramu nisu se školovale ili nisu bile društveno uspješne. Zbog toga kod nas postoji ideja da takve žene nisu obrazovane.
Kod nas u društvu često se javlja, za mene najstrašniji argument, a to je da je pokrivena žena neko ko je drugačiji od drugih te da će smetati nekome ko nije musliman. To je potpuno besmisleno ukoliko živite u pluralnom društvu. Po samoj definiciji, pluralno društvo je društvo u kojem žive različiti ljudi i u kojem se poštuje pluralnost identiteta. Nažalost, ako se pozabavimo istraživanjima koja je vodila mr. Đermana Šeta, vidjećemo mnoštvo studija slučaja diskriminiranih žena sa hidžabom u Bosni i Hercegovini na tržištu rada, o kojima se najčeśće šuti.
Otvaranjem tema o mahrami mogu se razbiti predrasude, u suštini uzrok svake predrasude je neznanje ili dezinformisanost.
Muslimanke treba otvoreno da govore sebi, a veoma bitno je i informisati pokrivene žene i o njihovim pravima unutar radnog odnosa kako bi izbjegle moguće diskriminirajuće komentare i okolnosti.
1. februara 2013. godine je prvi put, na inicijativu studentice Nazme Kan iz New Yorka, obilježen Međunarodni dan hidžaba. Namjera je bila da se bar na jedan dan žene pozovu da dožive iskustvo nošenja hidžaba. To je svojevrstan vid solidarnosti i borbe protiv diskriminacije. Ovim činom se želi poticati na vjersku toleranciju i razumijevanje. Pokušajmo biti ljudi koji ni u jednom trenutku s uma neće smetnuti da su i oni “drugi” također ljudi i da nas ne ugrožavaju, nego su klica bogatstva, obogaćivanja duha koji nas drži na okupu. Budimo ljudi koji će se držati temeljnih religijskih načela i svih građanskih morala, ljudi koji će nahraniti gladnog, napojiti žednog, pružiti utjehu. Posebno ako pred njima stoji “neznanac”, “stranac”, “drugi”, “drugačiji”, kako nas ne bi pojela mržnja, kako ne bismo postali ubice mišlju, riječju, djelom ili propustom.
