Priča o pastiru i halifi Omeru, r.a.
Zabilježeno je da je halifa Omer ibn El-Hattab, r.a., jednom prilikom sreo mladog pastira koji je čuvao veliko stado ovaca. Želeći iskušati njegovu čestitost, halifa ga upita da mu proda jednu ovcu. Pastir odgovori da ovce nisu njegove već da su u vlasništvu njegovog gazde, a da je on samo njihov čuvar. Halifa nastavi iskušavati mladića pa mu reče da kaže gazdi da je ovcu pojeo vuk i da gazda neće saznati za taj njegov postupak. Mladić zastade, pogleda u nebo i reče “A Allah?” – aludirajući na postojanje Onoga ko sve vidi i zna. Priča se da je halifa, čuvši ovakav mladićev odgovor, zaplakao od radosti i kazao da je društvo sigurno sve dok u njemu žive ljudi koji emanet ne mjere strahom od ljudi, zakona, već ljubavlju i strahopoštovanjem prema Stvoritelju.
Šta je emanet?
Iako se u našem jeziku riječ emanet/amanet vezuje za čuvanje povjerenih stvari (najčešće onih materijalnih), ista ima mnogo šire značenje. Između ostalog može značiti i pouzdanost, vjernost, poštenje, povjerenje, vjeru, vjerovanje; a ukoliko se osvrnemo na temeljne izvore islama: Kur’an i Hadis, jasno se da uočiti da je riječ o veoma značajnoj karakternoj osobini koja se stavlja u obavezu svakome muslimanu.
Pogledajmo samo početak sure El-Mu’minun – Vjernici, gdje Uzvišeni Allah kaže:“Uspjeli su vjernici, oni koji su u svom namazu skrušeni, i koji se klone svakog govora i djelovanja u kojem nema dobra, i koji zekat udjeljuju, i koji stidna mjesta svoja čuvaju, osim od supruga svojih ili onih koje su u posjedu njihovu; oni, doista, prijekor ne zaslužuju; a oni koji i pored toga nešto traže, to su baš oni koji prelaze granicu; i koji o povjerenim emanetima i obavezama svojim brinu ispunjavajući sve što su preuzeli i koji namaze svoje ustrajno čuvaju, oni su dostojni nasljednici, koji će džennet naslijediti, oni će u njemu vječno boraviti.”
Poznato je da je naš poslanik, Muhammed, a.s., nosio nadimak El-Emin (Povjerljivi) i prije nego što je postao Božiji poslanik. Čak su mu i njegovi neprijatelji povjeravali svoje dragocjenosti na čuvanje. Njegove riječi nas upozoravaju: “Nema imana (vjere) onaj ko nema emaneta niti ima vjere onaj ko ne drži do zadate riječi.”
U najkraćem, definicija emaneta bila bi: čovjekova spoznaja šta je njegova odgovornost te svijest da, čak i kada ga niko od ljudi ne vidi, postoji Gospodar kojem će se vratiti i pred kojim će odgovarati kako se odnosio prema svemu onom što mu je povjereno.
Dakle, emanet je ono što nam je povjereno na čuvanje, bilo da se radi o materijalnoj stvari, tajni, časti, djetetu ili radnom mjestu.
Svakom čovjeku dodijeljen je “paket” emaneta. Neki su nam zajednički, poput života, zdravlja, organa, porodice, prirode, domovine, a neki su specifični, poput talenata, posebnih uloga, funkcija i sl. I svaki čovjek biće pitan šta je uradio sa povjerenim mu emanetima.
Individualni emaneti: Kada bismo stali pred ogledalo i zapitali se: “Šta je ovdje moje?”, odgovor bi nas mogao iznenaditi. U duhovnom smislu, mi smo tek korisnici darova koji su nam dati na određeno vrijeme. Ti darovi su naši individualni emaneti, a njihova lepeza je šira nego što se na prvi pogled čini. Život je emanet – bićemo pitani kako smo ga proživjeli, u šta smo ga potrošili; zdravlje je emanet – da li brinemo o njemu; organi su emanet – sluh, vid, govor, udovi… koristimo li ih za promicanje dobra ili nečega što je loše; razum, sposobnost da razlikuješ dobro od zla, velika je blagodat od Boga – dopuštaš li da drugi “misle za tebe”, trošiš li intelekt za poboljšanje svog okruženja ili kako bi smišljao spletke, štetio drugima; rad na sebi i cjeloživotno učenje – tvoji potencijali su “alati” koji ti pomažu da uspješno hodiš kroz život – u emanet ti je dato da razvijaš talente koje imaš; ako si rođen s darom za pisanje, slikanje ili organizaciju, a to gušiš lijenošću, iznevjerio si potencijal koji je mogao koristiti, ne samo tebi nego svijetu u kojem živiš.
Profesionalni emaneti: Kada uđemo u kancelariju, ordinaciju, radionicu ili učionicu, mi oblačimo “ogrtač emaneta”. Ljekarov emanet nije samo recept, već i pažljivo saslušan pacijent. Svaka odluka može biti presudna. Biti učitelj je izuzetan emanet. Učitelji svojim učenicima ne prenose samo informacije, već bi trebali da, onoliko koliko su u mogućnosti, dopru do dječijeg srca i oplemene ga, da ne gase, već da potiču dječiju znatiželju i da budu svojevrsni svjetionici tim mladim bićima. Emanet majstora je uraditi posao jednako kvalitetno i kada te klijent gleda i kada si sam u radionici. “Skrivena” greška u zidu ili instalaciji je direktna izdaja povjerenja.
Porodični krug: Ovdje su emaneti najosjetljiviji jer su protkani emocijama.
Roditelji, djeca nisu naše vlasništvo niti projekti za ostvarenje naših neispunjenih ambicija. Naš emanet na ovom polju je da ih odgojimo da budu samosvjeni, samostalni, čestiti i korisni članovi društva. Svaka gruba riječ ili zapostavljanje je mrlja na tom emanetu.
Djeco, kada roditelji ostare, uloge se mijenjaju. Njihovo dostojanstvo, briga o njima i lijepa riječ postaju vaš emanet.
Bračni partneri, međusobno povjerenje, briga, podrška, ljubav jesu sveti emaneti koji čuvaju stub društva – porodicu.
Društveni emaneti: Često mislimo da pojedinac ne može ništa promijeniti, zaboravljajući da društvo čini zbir pojedinaca, tj. njihovih izbora, odluka, (ne)djelovanja. Tako je tvoj glas na izborima emanet. Povjeriti sudbinu zajednice onome ko je nekompetentan ili nepravedan je saučesništvo u lošim posljedicama koje slijede. To je odluka za koju odgovaramo pred svojom savješću i pred Bogom.
Kao društvo, čini se da smo posebno zanemarili ovaj emanet. Javne funkcije se često gledaju kao privilegija, a ne kao odgovornost (hizmet) u odnosu na one koji su nas birali (narod); lični interes ili interes stranke/partije stavlja se na prvo mjesto, umjesto interesa naroda, države. Na funkcije se postavljaju podobni, a ne oni koju su sposobni, najbolji među nama. S druge strane, oni koji biraju često i sami ne brinu o ličnosti i kompetencijama onih koje biraju; čine to radi vlastite koristi, poslovnih, prijateljskih ili rodbinskih veza. U takvom začaranom krugu zanemarivanja datih nam emaneta, trpi i pojedinac i društvo. Posljedice: korupcija u svim sferama društva, urušavanje školstva, zdravstva, izostanak vladavine prava, nepovjerenje u institucije države, osjećaj nesigurnosti, odlazak mladih ljudi u svijet…
A pogledajmo kako nas Allahov Poslanik, alejhi selam, uči!
Od Ebu Zerra, r.a., prenosi se da je jedne prilike upitao: “Allahov Poslaniče, zašto ti mene ne bi imenovao za namjesnika?” Allahov Poslanik, a.s., ga je pljesnuo po prsima i rekao mu: “O Ebu Zerre, ti si slabašan, a namjesništvo je emanet! Na Sudnjem danu će biti ponižen i osramoćen svako osim onoga ko uzme ljudske hakove (obaveze prema ljudima) pa ih izvrši na ispravan način!” (Muslim: 4719)
Emanet izgovorene riječi: olahko obećavamo, svakodnevno klevećemo i brzo širimo neprovjerene informacije, što za posljedicu ima gubitak časti i međusobnog poštovanja. U eri društvenih mreža, svaka javna riječ, objava je emanet. Širenje istine ili laži, sijanje nade ili straha i mržnje – “digitalni otisak” je svjedok. Kada se o ovome ne vodi računa, na sceni imamo sveopću apatiju, nepovjerenje i osjećaj beznađa.
Zašto je važno brinuti o datim nam emanetima?
Čovjek je preuzeo ulogu halife (najmesnika) na Zemlji, onog ko će na njoj održavati red i harmoniju koju je Bog stvorio. Red i harmonija su nezamislivi bez da svaki čovjek vodi računa o povjerenim mu emanetima.
Zato što, iako naizgled tihe, negativne posljedice zanemarivanja (ponekad i onih sitnih svakodnevnih) emaneta su izuzetno razorne, i za pojedinca i za zajednicu u kojoj taj pojedinac živi i djeluje. One ne ruše društvo odjednom, već ga izjedaju iznutra, poput hrđe. Ugroženo zdravlje, gubitak života, generacije neobrazovanih (kažu da je to siguran način da se jedan narod uništi!) neodgojeno i neodgovorno potomstvo – nemarni članovi zajednice, gubitak empatije, profesionalna površnost, porodična otuđenost, disfunkcionalna porodica, urušavanje institucija, države, nepravda, osjećaj međusobnog nepovjerenje, nemir i osjećaj nesigurnosti su samo neki od gorkih plodova zaboravljenog emaneta.
Život, zdravlje, porodica, posao, vjera, domovina su dragocjenosti povjerene na čuvanje.
Svaki put kada vratimo pozajmljeno, kada prešutimo ono što se ne treba kazati, kada posao uradimo najbolje što znamo i možemo, čak i kada nas niko ne kontroliše, svaki put kada biramo dobro umjesto zla, svjesni da smo pred Bogom odgovorni – gradimo nevidljivi most nade.
Baš kao onaj pastir iz priče sa početka.
Piše: Almedina Imširović
Tekst je objavljen u Ramazanskim novinama Medžlisa Islamske zajednice Tuzla, 2026. godine