Dobri moj hodža

Prije gotovo trideset godina, kao sedmogodišnjak, na mojim klimavim i drhtavim nožicama došao sam do Bijele džamije u džematu Slavinovići. Ni slutio nisam kakvu će ulogu ta lijepa, bijela građevina imati u mom životu, ali danas znam – čudni su putevi Božiji. Ne bih ja došao, ali moram, nemam kud nazad, nena me natjerala da dođem i upišem se u mejtef (tako smo mi u zvorničkom kraju zvali mekteb). Sjećam se ko da je jučer bilo, sjećam se mog straha od tog nepoznatog svijeta, a nazad nisam imao kud jer u mekteb se moralo ići. I danas, kad u mektebu kao muallim dočekujem dječicu, pogotovo one koji dolaze prvi put, sjetim se tog svog iskustva i razumijem ih, znam kako im je. Moje su noge drhtale, a ruke se tresle, oči su užurbano lijetale po mektebu, očekujući tog hodžu. Znam da se zvao Ismet, viđao sam ga po tevhidima koje je učio mojim komšijama, mojim muhadžirima koji su privremeno stanište i krov nad glavom našli u njegovom džematu, a bio nas je veliki broj. Ali ovo je drugo, drugačije, valja meni pred njim učiti, toga je mene strah, još mi naumpadne da je nena pričala da su nekad birvaktile hodže u mektebu znale tući djecu, pa samo razmišljam šta će s mene biti i molim Boga da ranije završim i vratim se kući.

A onda se pojavio on, vedre čehre i širokog osmjeha, lijep insan, srednjih godina, sa francuskom kapom. Ni sam ne znam otkud, našao sam se pred njim u prvoj klupi, klupi u kojoj ću ostati do kraja svog mektebovanja. Toga dana razbio je sve moje strahove i svezao moje srce za svoje. Znao je moj hodža za moje strahove i nedoumice, razumio je moj pogled, znao je da sam jetim, mislim da je njegov odnos prema meni ponajviše zbog toga bio poseban. Od toga dana počinje moje drugovanje s mojim hodžom. Stanovao sam daleko od džamije, mislim da je udaljenost bila oko dva kilometra. U taj vakat nije Tuzla imala ovoliko džamija i mekteba. Ona prva klupa u mektebu postala je moje stalno mjesto, mekteb je bio pun djece mještana, muhadžira, jetima, mirnih, nemirnih, boljih i lošijih učenika, ali za svakoga je hodža imao mjeru, uplakanog utješiti, azgina smiriti, boljeg učenika pohvaliti, slabijeg ohrabriti.

Trudio sam se da, i pored mekteba, što češće dolazim u džamiju, na namaze. Zapamtile su džematlije Slavinovića dječačića s bijelom kapicom koji žuri da stigne na vakat i da vidi svog hodžu. Gledajući ga i slušajući, učio sam od njega. Nikad nisam uzeo mushaf da naučim ašereta Lillahi, La jestevi, Subhanellezi, Ven-Nedžmi, Lejsel-birre, Inne fi halki i mnoge druge. To su ašereta koja je moj hodža u mihrabu učio, a meni su jednostavno legla na srce njega slušajući. I danas, nakon toliko godina, kada sam imam, mogu kazati: slušao sam mnoge karije i klanjao namaze za hafizima i kurra-hafizima, imamima dva Harema, ali nikad onakvog lezzeta nisam osjetio kao što sam osjećao klanjajući za svojim hodžom. Niko ne zna ljepše klanjati od mog hodže niti Kur’an učiti „slađe“.

Ne postoji bolji hatib i vaiz od mog hodže, bar za mene. Njegove su riječi išle sa srca na srce, nije mu trebao papir niti priprema za hutbu, u svakom trenutku i u svakoj prilici znao je uputiti lijep vaz-nasihat. Čini mi se da bi sa minbera za vrijeme hutbe, barem nakratko, svakog džematliju u oči pogledao, a taj je pogled više od riječi govorio.

Ne znam da ikome ahmedija ljepše stoji nego mom hodži, on je svojom pojavom u ahmediji i džubetu džemat odgajao. On ahmediju nije samo za džamiju, dženazu, tevhid i mevlud svezao. Jedna od najljepših slika mog života je kad sam ga jednog petka na našem slavinovićkom sokaku sreo, a na glavi mu bijela ahmedija. Dan je džumanski, on tek došao sa hadždža i krenuo na džumu. Od svoje kuće koja nije tako blizu džamije sa ahmedijom na džumu krenuo. Tako je odgajao; i oni koji su morebit navikli i popiti koju čašicu šejtanskog šerbeta i oni koji su morebit navikli preko jezika i usana nepriličnu riječ prelomiti, pred takvom su pojavom ustuknuli.

A kako je tek lijepo dovio, za svaku priliku dova je bila baška, nastajala je u trenutku, tekla je sa srca i opijala uši i duše prisutnih. Još su mi u živom sjećanju njegove ikrar-dove, šljemenske dove, dove tevhidske i mevludske. I sad su mi u glavi riječi njegovih dova: „Gospodaru naš, Tebe molimo, od Tebe pomoć tražimo“, „Allahumme-rhamna iza varanet-turabu, Allahumme-rhamna iza nufiha fis-suri…“ i mnoge druge.

Moj je hodža bio i najbolji pedagog i odgajatelj. Nije direktno govorio, ali je upućivao na ono za što je mislio da je za nas najbolje. Došlo je vrijeme za upis u srednju školu i moj me hodža upitao: „Šta ćeš, sine, upisati?“, a ja sam odgovorio: „Ili medresu ili medicinsku.“ Kazao mi je ove riječi: „Upiši ono od čega će tvoj babo na onom svijetu imati najviše koristi.“ Za mene od tog trenutka nije bilo dileme, znao sam da je moj izbor medresa.

Jedan sam od 40 učenika njegovog mekteba koji su završili medresu i jedan od 6 hafiza koji su iz njegovog mekteba ponikli. Kada sam završio fakultet, došao sam da mu kažem da je njegov učenik završio Fakultet islamskih nauka, jer sam znao da će ga to obradovati. Istu noć mi je kazao da se sprema za penziju i da bi volio da ga zamijenim u mihrabu Bijele džamije u Slavinovićima.

Imam u tom džematu bio sam gotovo cijelu deceniju i druženje s mojim hodžom se nastavilo. I u tom periodu od njega sam dosta učio; tada mi počinje bejaniti i ono što kao djetetu i učeniku nije mogao i upućuje me polahko u imamski poziv. Od prve dženaze, tevhida, mevluda pa do posljednjeg bio je uz mene. Na mojoj hafiskoj dovi imao sam želju da moj hodža sjedi u kijafetu do mene i tako je bilo. I, ako će ove retke čitati budući hafizi, muhaffizi, mislim da bi bilo lijepo da se u protokol hafiske dove uvrsti da muallim novog hafiza sjedi kraj njega na hafiskoj dovi. S jedne strani muallim, a s druge muhaffiz. Muhaffiz u procesu hifza svakako ima najveću ulogu, ali ipak od svog smo muallima, svog hodže u mektebu naučili prve ajete i sure, harfove i prve riječi kur’anske.

O mom hodži, mome muallimu h. Ismet-ef. Avdibašiću sigurno mogu najmanje jednu knjigu napisati, što svakako nije isključeno da će se desiti, ali sa vama želim podijeliti ono što mi je na srcu. Moj hodža Ismet-ef. bio je jedan od posljednjih hodža starog kova, hodža za kojeg svako kada ga na putu prvi put u životu sretne sigurno pomisli „ovo je bezbel hodža“. On je od onih imama koji sa džematom dijele radost i žalost, kojima se na savjet ide i čija se riječ uvažava i poštuje.

Na kraju ovog teksta želim kazati još par rečenica upućenih mom imamu.

Dobri moj hodža, hvala ti za ruku pruženu jetimu, za razumijevanje mog pogleda i razbijanje mojih strahova.

Dobri moj hodža, hvala ti za odgoj i edeb koji si nam u svom mektebu prenosio.

Dobri moj hodža, hvala ti za svaki tvoj nasihat, poruku, hutbu, za svaku suru i harf koji si nas naučio.

Hvala ti, dobri moj hodža, što si me naučio kako se nosi bijela ahmedija, kako se drži hutba, kako se ponaša prema djeci u mektebu, prema starijim i bolesnim, prema jetimima i mazlumima, što si kraj mene bio u najsretnijim i najtežim trenucima mog života.

Hvala ti, dobri moj hodža, što si me naučio da budem hodža, hvala ti što si me naučio da budem insan.

Mnogo je još toga za što bih mogao svome hodži zahvaliti i kazati mu, ali ovaj tekst isuviše je mali za sve što bih mu volio reći. Završit ću riječima našeg velikog pisca Skendera Kulenovića koje je on uputio svom imamu: „Dobri moj Ismet-efendija, kažem poslije toliko godina. U tvoj mejtef trebalo je slati vladare svijeta, da se nauče s čovjekom razgovarati. Merhaba!“

Dobri moj imamu, džennet ti boravište bio. Amin!

Piše: hafiz Abdullah Okanović 

Tekst je objavljen u Ramazanskim novinama Medžlisa Islamske zajednice Tuzla, 2026. godine