Duh zapada iz perspektive Muhammada Asada

U djetinjstvu je stekao temeljno vjersko obrazovanje iz svih grana jevrejskih religioznih znanosti tako da je već u trinaestoj godini bez problema mogao citati i tečno govoriti hebrejski. Uz to, solidno je poznavao aramejski jezik, što će mu kasnije pomoci da lakše savlada i arapski. Jedno vrijeme studirao je u Beču historiju umjetnosti i filozofiju, ali je ubrzo, nezadovoljan predavanjima, napustio studij. Kratko je slušao i predavanja iz psihoanalize.

 

Na poziv svoga ujaka Doriana, koji je kao psihijatar – Frojdov student – radio u Jerusalimu, Leopold je u ljeto 1922. posjetio prvi put Jerusalem. To putovanje i boravak u tome gradu uzrokovat ce prekretnicu u njegovom životu, jer ce kroz vizuelni kontakt sa svijetom islama doći do spoznaje da je islam vjera koja nije širena “ognjem i mačem,” kako je stajalo u školskim udžbenicima sredine u kojoj je odrastao. On brzo shvata da je njegova sredina imala sasvim nakaradno mišljenje o islamu jer nije htjela objektivno govoriti i pisati o toj vjeri. U tom kontekstu zabilježio je sljedece riječi: “Odgojen sam u vjerovanju da su islam i njegova kulturna historija jedan od mnogih sporednih puteva u historiji covjecanstva; i iz škole mi je dobro poznato da se Muhammedova nauka (o kojoj sam jedva nešta znao) smatra, s duhovnog i etičkog gledišta, ne tako ’vrijednom poštovanja’, pa zato ne treba ni da bude spominjana zajedno, a kamoli usporedena s jedinim dvjema vjerama koje Zapad smatra dostojnim da budu uzete ozbiljno: kršćanstvom i jevrejstvom.”

 

Te godine ce postati i dopisnik njemačkih novina Frankfurter Allegemeine Zeitung s Bliskog istoka. Iste godine se u Jerusalimu susreće i sa predsjednikom Cionistickog akcijskog komiteta – Usiškinom i dr. Chaimom Weizmannom, stvarnim vođom cionistickog pokreta, ali u razgovoru sa njima njegove simpatije su na strani Arapa odnosno Palestinaca. Leopold primjecuje “da je 1922. godine u Palestini živjelo gotovo pet Arapa na svakog Jevreja i da je to, ustvari, daleko više arapska nego jevrejska zemlja.”

 

Na putu traganja za istinom Leopld ce 1926. godine primiti islam i promijeniti ime u Muhammad Asad (Muhammed Esed).

 

Poslije ce se susresti sa šejhom Mustafom el-Meragijem kasnije šejhu-l-Azharom, zatim saudijskim kraljem Ibn Saudom, libijskim vodom Omerom Muhtarom, a potom se susrece i sa Muhammedom Ikbalom, velikim muslimanskim piscem, filozofom i duhovnim ocem ideje o Pakistanu. Na njegovu inicijativu izvjesno vrijeme boravio je u Indiji da bi pomogao u objašnjavanju intelektualnih pretpostavki buduce islamske države – Pakistan. Nakon osnivanja Pakistana obnašao je različite dužnosti u državnoj službi, a 1951. je izabran za pakistanskog predstavnika u Ujedinjem narodima. Poslije povlačenja s tih dužnosti nastanjuje se u Maroku, gdje se posvećuje publicističkoj djelatnosti.

 

Autor je više radova, brošura i knjiga koje je objavljivao na arapskom, engleskom i njemačkom jeziku. Neke od njih prevedene su i na bosanski, poput The Road to Mekka (Put u Mekku), Islam at the Cross Roads (Islam na raspuću), a njegovim životnim djelom smatra se prijevod i komentar Kur’ana na engleskom koji je naslovio The Mesagge of the Qur’an (Poruka Kur’ana).

Leopold Weis (Muhammed Esed) preselio je na ahiret 20. februara 1992. godine i ukopan je na malom muslimanskom mezaristanu u Granadi (Španija).

 

 

Povratak islamu

 

Interesantno je i korisno sagledati kako je taj svestrano obrazovani čovjek primio islam. Bilo je to davne 1926. godine. O tome je u svojoj knjizi Put u Mekku zapisao sljedeće:

“Pomisao na prihvatanje islama bila mi je kao pustolovina preko mosta iznad ponora izmedu dvaju različitih svjetova; mosta tako dugog da se mora dostici tačka s koje nema povratka prije nego drugi kraj postane vidljiv. Bio sam sasvim svjestan da ću, ako postanem musliman, morati da se odvojim od svijeta u kojem sam odrastao. Nikakav drugi izlaz nije bio moguć. Stvarno se nije mogao slijediti Muhammedov poziv a pri tome zadržati svoje unutarnje veze s društvom u kojem vladaju dijametralno suprotni koncepti. Ali – da li je islam stvarno Božija objava ili samo mudrost velikog, ali ipak – čovjeka…?”

 

Takve misli zaokupljale su mladog i talentovanog Leopolda. Ubrzo nakon toga došao je odlučujući trenutak. O tome Leopold u svojoj knjizi Put u Mekku piše:

 

“Jednoga dana – bio je septembar 1926. – Elza i ja nadosmo se u berlinskoj podzemnoj željeznici. Bilo je to odjeljenje više klase. Moj pogled slučajno pade na dobro obučenog čovjeka nasuprot meni, očito imućnog poslovnog covjeka, s divnom kožnom torbom na koljenima i velikim dijamantnim prstenom u ruci. Dokono pomislih kako se naočita figura ovog čovjeka dobro uklapa u sliku prosperiteta koji se susretao svuda u centralnoj Evropi tih dana; prosperiteta koji tim više pada u oči što je došao nakon godina inflacije, kada je sav ekonomski život bio potpuna zbrka i bijeda. Većina ljudi bili su sada dobro obučeni i uhranjeni, a čovjek nasuprot meni nije zato bio nikakav izuzetak. Ali kada sam pogledao u njegovo lice, nije mi se cinilo da gledam sretnu osobu. Izgledao je zabrinut, ali ne samo zabrinut nego jako nesretan, s očima koje zure u prazno i uglovima usana spuštenim kao u bolu – ali ne tjelesnom bolu. Ne želeći da budem neuljudan, okrenuh oči i vidjeh do njega neku elegantnu gospodu. I ona je imala čudesno nesretan izraz lica kao da proživljava ili doživljava nešto što joj izaziva bol; ipak, njene usne su bile stisnute u nešto nalik na osmjeh koji je, siguran sam, morao biti namješten. Tada počeh gledati okolo u sva ostala lica u odjeljenju – lica bez izuzetaka dobro obučenih i dobro hranjenih ljudi i na gotovo svakom od njih mogao sam zapaziti izraz skrivene patnje, tako skrivene da vlasnik lica kao da nije bio ni svjestan.

 

Ovo je zaista bilo čudno. Nikada prije nisam vidio tako mnogo nesretnih lica oko sebe, ili možda nikada prije nisam tražio ono što je tako glasno iz njih progovaralo? Dojam je bio tako snažan da to spomenu Elzi; i ona poče gledati oko sebe pažljivim okom slikara vičnog studiranju ljudski crta lica. Onda se okrenu meni, zacudeno, i rece: – Imaš pravo. Oni svi izgledaju kao da trpe paklene muke… Pitam se da li oni sami znaju šta se dešava s njima?

 

Znao sam da ne znaju – jer inače ne bi mogli rasipati svoj život kao što to čine, bez ikakve vjere u istine koje obavezuju, bez ikakvog cilja osim želje da podignu svoj vlastiti ‘životni standard’, bez ikakve nade osim da pribave više materijalnih prednosti, više stvari i možda više moći…

Kad smo se vratili kući, slucajno pogledah na svoj stol na kojem je ležao otvoren Kur’an koji sam ranije bio čitao. Mehanicki uzeh knjigu da je zatvorim, pogled mi pade na otvorenu stranicu i pročitah:

“Zaokuplja vas nastojanje da što imucniji budete, sve dok grobove ne naselite. A ne valja tako, saznaćete svakako! I još jednom, ne valja tako, saznaćete sigurno! Ne valja tako, nek znate pouzdano, Džehennem ćete vidjeti jasno! I još jednom, doista ćete ga vidjeti očigledno! Zatim ćete toga dana za sladak život biti pitani sigurno!”

 

Za trenutak sam ostao bez daha. Mislim da mi je knjiga zadrhtala u rukama. Onda sam je pružio Elzi: – Čitaj ovo. Zar to nije odgovor na ono što smo vidjeli u podzemnoj željeznici.

To je bio odgovor; tako odlučan da sve sumnje iznenada nestadoše. Sada sam znao, van svake sumnje, da je Bog inspirisao tu knjigu koju držim u ruci; jer iako je pružena čovjeku prije trinaest stoljeća, ona je jasno predvidala nešto što može postati istinito samo u ovom kompliciranom, mehaniziranom našem vijeku što ga slabosti opsjedaju… Ovo, vidio sam nije bila samo ljudska mudrost čovjeka iz daleke prošlosti u dalekoj Arabiji. Koliko god je on mogao biti mudar, takav čovjek nije mogao sâm predvidjeti nevolje tako svojstvene dvadesetom stoljecu. Iz Kur’ana je govorio glas veći od Muhammedovog glasa…”

 

 

 

Veoma rano Muhammad Asad (alijas Leopold Wise) postao je nezadovoljan idealima zapadnjačkog društva u kojem su ljudi, nakon što su izgubili svaku metafizičku orijentaciju i odlučili da žive bez nje, postali prisiljeni da za sebe stalno iznalaze nove mehanicke saveznike. Otuda – smatra on – bjesumučna, očajnička jurnjava tehnike zapadnog čovjeka, jer on svaki dan iznalazi nove mašine i svakoj od njih daje nešto od svoje duše da bi se one borile za njegov opstanak. Mašine to doista i rade, ali, u isto vrijeme, one za tog covjeka proizvode nove potrebe, nove opasnosti, nove strepnje i neugasivu žed za novim (umjetnim) saveznicima. 

 

 

Duh Zapada iz Asadove perspektive

 

U svojim djelima Muhammad Asad (Leopold Weis) znalački je prikazao duh Zapada i njegove civilizacije. To se narocito vidi u njegovoj knjizi Islam na raspuću, u kojoj, govoreci o toj tematici, izmedu ostalog, kaže:

“Savremeni je Zapad vođen, u svojim aktivnostima i nastojanjima skoro isključivo promišljanjima o praktičnoj korisnosti i dinamičkom razvoju. Njegov inherentni cilj je eksperimentisanje s mogućnostima života ne pripisujući mu neku vlastitu moralnu realnost. Za savremenog Evropljanina ili Amerikanca, pitanje smisla i svrhe života odavno je izgubilo svoj praktični značaj. Važno mu je samo pitanje koji oblik život može poprimiti i da ljudska rasa napreduje prema konačnom ovladavanju Prirodom.

 

Ono što nazivamo religijskim stavom uvijek se temelji na vjerovanju da postoji sveobuhvatni, nadnaravni moralni zakon i da smo mi, ljudska bića, dužni potčiniti se njegovim zapovijedima. Medutim, savremena zapadna civilizacija ne priznaje nužnost potcinjavanja bilo čemu, osim ekonomskim, socijalnim ili nacionalnim zahtjevima. Njeno stvarno božanstvo nije duhovne vrste: ono je Udobnost. A njena stvarna živa filozofija izražena je u Volji za Moci zbog same moći. Oboje je naslijeđeno iz stare rimske civilizacije.”

 

Opisujući ljude na Zapadu, Asad tvrdi da prosječan zapadnjak, bio on demokrat ili fašist, kapitalist ili komunist, fizicki radnik ili intelektualac, zna za samo jednu pozitivnu “religiju”, a to je obožavanje materijalnog napretka, vjerovanje da nema drugog cilja u životu osim da se taj život cini neprestano lakšim ili kako se obicno kaže “neovisnim od Prirode”. Hramovi te “religije” su gigantske tvornice, kina, hemijske laboratorije, plesne dvorane, hidroelektrane; a njezini svećenici bankari, inženjeri, filmske zvijezde, industrijski magnati, vrhunski sportisti. Neizbježan rezultat te žudnje za moći i užitkom, proizvodnja je neprijateljskih skupina naoružanih do zuba i odlučnih da unište jedni druge kad god se njihovi interesi sukobe. Na kulturnoj strani, rezultat je stvaranje ljudskog tipa cija je moralnost ograničena samo na pitanja praktične koristi, a svemu tome najviši kriterij za određivanje dobra i zla je materijalni uspjeh.