Glavni tuzlanski imam hfz. Ahmed ef. Huskanović je posjetio, u utorak 12. decembra, Smajla Ljubunčića, jednog od najstarijih džematlija džemata Hadžijska džamija, Novo Naselje Solina.
Smajl Ljubunčić je primjer mudrog, čvrstog i ponosnog muslimana, Bošnjaka koji nije nikada gubio pravac u svom životu, mada ga život nije nimalo štedio.
Njegov životni put i priča počinju iz jednog malog Glamočkog sela, Dragnjić, u kom je rođen 02. maja, davne 1928.g., a djetinjstvo i mladost provodi u samom Hlivnu (Livno). Naš Smajl u govoru koristi staro ime Hlivno pa ga mi tako i pišemo, onako kako se taj grad nekada i zvao. U Drugom svjetskom ratu ostaje skoro bez cijele porodice. Od posljedica bombardovanja, u naletu engleskih aviona, poginuli su mu otac, mati i sestra, a on i mlađi brat ostaju sirote.
Po završetku rata zasniva porodicu, ali uz nagovor brata Derviša, i u nadi za bolji i perspektivniji život, svoje troje djece, 1959.g., prodaje svu imovinu u Hlivnu i seli u Beograd.
Veoma brzo uočava da je to bio pogrešan potez. Kao razborit čovjek, poslije nemogućnosti da prijavi STALNI boravak u Beogradu, a unatoč urednoj dokumentaciji, i tome da ima solidne nekretnine u centru grada, u Općini Krnjača, kuću, veliko dvorište i voćnjak u Sebešu, te da ima stalni posao i da djeca idu u školu na Banjicu, a da mu se nudi samo PRIVREMENI boravak, počinje malo intenzivnije SLUŠATI, i pratiti šta se dešava na poslu, i kakve su teme po parkovima gdje ljudi sjede i vode slobodnije razgovore. Hvala Bogu shvata da je srpski nacionalizam i tada bio veoma jak i da se po kuloarima još tada pričalo o Velokoj Srbiji, i da se od te ideje u stvari i nije nikada ni odustajalo.
Nakon svih ovih saznanja, sada on nagovara brata, i vraćaju se u Bosnu. Sudbina im je odredila Tuzlu. U Tuzli su imali tetku od koje su kupili plac, i tu napravili porodičnu kuću i nastanili ovaj grad 1964.g., gdje su ostali do danas. Dragom Bogu je zahvalan što se na kraju sve ovako lijepo završilo.
S ponosom ističe svoju Islamsku zajednicu koja mu je uvijek bila putokaz i koja nije nikada napuštala svoj narod iako su ono bila teška vremena za vjernika.
Sa sjetom spominje svoje Hlivno u koje je svake godine svraćao po nekoliko puta. Spominje jednu anegdotu i svoj susret sa UDBOM, kada je morao da plati globu, kaznu , što je svojim rahmetli roditeljima i sestri napravio TEWHID. Zahvaljuje se tadašnjem imamu koji mu je nagovijestio njihov dolazak, i koji ga je nasavjetovao da kad mu dođu da se ne uzbuđuje i da ništa ne dubi i polemiše. Kaži im da si sanjao svoje roditelje i sestru koji su poginuli u ratu, od engleske avijacije, i da si nakon dugo godina morao napraviti taj pomen na njih. Hvala mu, spasio me, prošo sam samo sa kaznom, a mogo sam ne daj Bože na GOLI OTOK.
Obavezno Smajl i u ovim poznim godinama zna otići jednom ili dva put do Hlivna. Kaže da Hlivno nije kao što je nekad bilo. Sa posebnim žarom spominje glavnog hlivanjskog imama Dževad ef. Hadzića i njegove zasluge za povratak i obnovu Hlivanjskih džamija. Posebno ističe Ćurčinicu, koja danas nije samo džamija nego kulturni centar sa mnogim sadržajima u čiju obnovu se i on sam ugradio dobrovoljnim prilogom.
U posjeti Smajlu Ljubunčiću bio je i imam Hadžijske džamije Mumin ef. Mumić.
Priredio: Mumin Mumić