Na ovosedmičnom susretu Katedre hadisa koja se održava u džamiji “Kralj Abdullah” govorilo se o emanetu. Predavanje je održao mr. Esnaf-ef. Imamović, a isto donosimo u nastavku:
Bismillahir-rahmanir-rahim
Emanet u ar. jeziku znači sigurnost, pouzdanost, povjerenje, vjera povjerena stvar ili predmet. Kada pogledamo ova značenja, svako u sebi sadrži značenje sigurnosti, jer onaj koji ti nešto povjeri radi to što je siguran da ga nećeš iznevjereti. U Šerijatu, odnosno u Kur’anu i sunnetu, ima široko i obuhvatno značenje. Emanet prije svega obuhvata ibadete čije je izvršavanje Allah, dželle ša’nuhu, povjerio ljudima, i to su povjerene stvari, odnosno dužnosti koje su nam povjerene. Emanet su i stvari koje nam ljudi povjere na čuvanje, ili nam ih daju da se njima poslužimo. Od prve vlasnici imaju koristi, a od druge mi.
Emanet obuhvata i povjerenje vlasti i odgovorne funkcije i položaje i to je jedan od najodgovornijih emaneta -povjerenih stvari. Dijeli se na opštu i posebnu. Opšta obuhvata funkcije koje se tiču rukovođenja svim muslimanima, ili muslimanima u određenim pokrajinama, regijama, državama, sudstvo itd. Posebna se može odnositi na povjerenu odgovornost čovjeku za svoju porodicu i neke manje funkcije koje su mu povjerene.
Uglavnom, poglavlje povjerenja je obimno ali ga možemo svesti na dvije osnove:
- a)povjerenje u Allahovim dužnostima, a to su ibadeti koji su nam povjereni; b) povjerenje u pravima ljudi, njih je mnogo a neke smo već spomenuli.
Sva ta povjerenja čovjek mora ispuniti i opravdati ukazano mu povjerenje jer nam je to nam u Kur’anu strogo naređeno: „Allah vam naređuje da stvari od povjerenja date onima kojima pripadaju, a kada sudite među ljudima da pravedno sudite.“ Na osnovu ove podjele onaj koji opravda i ispunjava data mu povjerenja i prema Allahu i prema ljudima on je ispunio povjerenje u potpunosti. Ima ljudi koji vjeruju i na vrijeme obavljaju sve namaze, daju zekat i izvršavaju ostale obaveze, ali prema ljudima nisu povjerljivi. A ima i onih koji su povjerljivi u odnosima prema ljudima, ali nisu i u izvršavanju obaveza prema Allahu, dželle ša’nuhu. Ima i onih koji prave propuste i u jednom i u drugom.
Ajet, kako smo naglasili, obuhvata sve vrste povjerenja. Tako, ako nam se nešto povjeri na čuvanje, to moramo dati onome ko nam je to povjerio. To, naravno, podrazumijeva i brižno čuvanje te stvari. Isto tako, ako nam se povjeri da biramo direktora, nastavnika, učitelja, upravnika, sudiju, imama, haznadara, bilo koga, moramo opravdati dato nam povjerenje i imenovati one kojima to pripada i koji su toga dostojni, a ne imenovati po nekim drugim kriterijima. Tako i onaj kome se ukaže povjerenje i bude imenovan na neku funkciju, mora opravdati ukazano povjerenje i obavljati je kako treba. Ako radi neki posao nekome, mora ga raditi onako kako treba kako bi ispunio povjerenje, i ne smije varati u poslu. Bilo koju obavezu kada preuzmemo to je povjerenje i moramo je izvršiti onako kako je potrebno. Kada nam se nešto povjeri od tajni, to ne smijemo iznositi, pa čak ulema smatra povjerenjem kada se čovjek prilikom razgovora okreće da vidi da li ih neko sluša. Zatim ono što je između supružnika ima status povjerljivog i nije ga dozvoljeno iznositi i pričati o o tome.
Allah, dželle ša’nuhu, ponudio je emanet nebesima, Zemlji i planinama, ali su oni odbili da ga preuzmu zbog njegove poteškoće, znajući da to neće moći ispuniti. Allah, dželle ša’nuhu, kaže: „Mi smo nebesima, Zemlji i planinama ponudili emanet, pa su se ustegli i pobojali da ga ponesu, ali ga je preuzeo čovjek – a on je, zaista, prema sebi nepravedan i lahkomislen.“ Taj emanet je obuhvatao pokornost i obaveze čije preuzimanje za sobom povlači posljedice, ukoliko se izvrši zaslužuje se nagrada, u protivnom slijedi kazna. Čovjek ga je preuzeo pod tim uvjetom, pa su ga neki ispoštovali i javno i tajno, i svojom vanjštinom i unutar sebe, to su vjernici; a neki su ga ispoštovali samo vanjski i to su munafici; a neki ga nisu nikako ispoštovali to su nevjernici i mušrici. Zato je Allah, dželle ša’nuhu, u sljedećem ajetu rekao: „Da bi Allah licemjere i licemjerke, i mnogobošce i mnogoboškinje kaznio, a vjernicima i vjernicama oprostio. A Allah prašta i samilostan je.“
Kako je čovjek prihvatio emanet, odnosno obaveze?
Preuzeo ga je putem razuma, poslanika i vjerovjesnika. Allah mu je podario razum i time ga odlikovao nad ostalim bićima. Pomoću razuma možemo zaključiti da postoji jedan Gospodar, jedan Bog, i da smo Mu obavezni robovati, ali ne i na koji način Mu robovati. Zato su slati poslanici da potvrde ono što je razum spreman sam da shvati, tj. postojanje samo jednog Boga, Allaha, i da pojasne pravi put od stranputice, i pokažu ljudima kako će obožavati Allaha, dželle ša’nuhu. Zato je put ibadeta put objave, a ne razuma i analogije. I to je emanet.
Imam Nevevi, rahimehullah, spomenuo je sljedeće hadise:
- Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallalahu alejhi ve sellem, rekao: „Tri su znaka munafika –licemjera: kada priča, laže; kada obeća, ne ispuni obećanje i kada mu se nešto povjeri, on iznevjeri.“ U jednoj od verzija ovog hadisa stoji: „Kod koga se nađe četvero, on je pravi munafik – licemjer; a kod koga se nađe jedno od ovih svojstava, jedno ima jedno svojstvo munafika (…) i kada se pred sudijom parniči, udaljava se od istine.“ Znači spomenuo je tri svojstva iz prethodnog hadisa i dodao četvrto. Ovo četvrto se može prevesti i ovako: ”I kada vodi raspravu, ispoljava srdžbu –pretjeruje”, tj. ne može ostati ravnodušan kada ga istina potrefi i onda prelazi granice, svašta govori i vrijeđa.
Postoje dvije vrste nifaka – licemjerstva: nifak u vjerovanju i licemjerstvo u djelima. Licemjerstvo u vjerovanju podrazumijeva skrivanje kufra -nevjerovanja a ispoljavanje islama. Ova vrsta se pojavljuje tek kada su muslimani ojačali i kada su život i imetak bili garantovani ispoljavanjem islama. Tada su mnogi bojeći se za sebe i svoje imetke samo prividno počeli ispoljavati islam a u srcu su ostali nevjernici. Ova vrsta licemjerstva je kufr -nevjerovanje. Druga vrsta podrazumijeva nedosljednost u postupcima, i ona je veliki grijeh a ne izvodi iz vjere, nego iziskuje kazne kakve su predviđene za spomenute grijehe. Bitno je napomenuti da je ova vrsta prethodnica prvoj, jer kad čovjeku laž, prevara i neispunjavanje datih obećanja postanu odlika, onda lahko može početi da se pretvara da vjeruje. Upravo zato nam je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi, spomenuo ova svojstva da ih se pazimo i da se pazimo onih koji se njima odlikuju. Znači onaj koji ne ispunjava obećanja i kada iznevjeri povjereno, zakoračuje u granice nifaka, zato je bitno biti od povjerenja i držati se povjerljvih da bi se sačuvali od nifaka.
- Huzejfa, radijallahu anhu, prenosi dva hadisa od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a za jedan kaže da ga je već doživio. Rekao nam je Poslanik: „Povjerenje će biti spušteno u korijene ljudskih srca.“ Tanafisi, prenosilac hadisa, kaže: „u središte ljudskih srca.“ Objavljen je Kur’an pa smo učili iz Kur’ana a onda iz sunneta. Onda nam je kazivao o nestanku povjerenja pa je rekao: „Čovjek će odspavati jedan san i povjerenje će biti uzeto iz njegovog srca, a ostat će njegov trag kao pjega. Onda će opet odspavati i povjerenje će biti uzeto iz njegovog srca, i ostat će njegov trag poput žulja (prišta), kao kada žeravica padne na nogu i sprži je, pa se pojave plikovi (prištovi). Vidiš da se nabuhlo a u tome nema ništa.“ Onda je Huzejfa uzeo šaku kamenčića i posuo ih po svojoj potkoljenici. „Zatim će se ljudi baviti trgovinom, ali skoro da niko neće obaviti ono što mu je povjereno, čak će se govoriti: ‘među tim i tim ljudima ima pošten i povjerljiv čovjek’. Za ljude će se govoriti: ‘kako je pametan, kako je čvrst, kako je duhovit, a u njegovom srcu neće biti ni trunke imana’.” Kaže Huzejfa: „Živio sam u vremenu kada nisam gledao s kim ću trgovati; ako je musliman, vjera bi ga odvratila od varanja, a ako bi bio židov ili kršćanin, bojao bi se vlasti da bude nepošten. A danas ne trgujem osim sa tim i tim, i tim i tim čovjekom.“
U hadisu je spomenuto da je povjerenje usađeno u srca ljudi i da su ga Kur’an i hadis učvrstili te da će ono vremenom iščeznuti i da će od njega ostati samo trag. Poslije toga će ga nestati, ali će se svi praviti povjerljivi mada od povjerenja neće vrijediti ništa, jer je ono prividno i lažno kao što ne vrijedi nabuhli prišt. Vidiš da nešto ima ali ne vrijedi. Povjerenje će iščeznuti do te mjere da će se govoriti da tamo negdje u nekoj familiji ima neko povjerljiv. Zato trebamo ispoštovati preuzeta obećanja.
Ovome možemo dodati i hadis u kojem Allahov, poslanik sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Uruči povjerenu stvar onome ko ti je povjerio, a nemoj iznevjeriti onoga ko te iznevjerio.“ Hadis se po ovom prevodu odnosi na povjerene stvari na čuvanje, a može se i prevesti: ”Opravdaj ukazano povjerenje prema onome ko ti ga je ukazao.” Time je hadis obuhvatan i obuhvata sve preuzete emanete. Tako, ako nam neko povjeri stvar na čuvanje, povjerenje ćemo opravdati tako što ćemo čuvati i vratiti ti mu tu stvar; a ako nam nek povjeri funkciju, povjerenje ćemo opravdati dosljednim vršenjem te funkcije itd. U hadisu nam se poručuje da ne uzvraćamo istom mjerom i da ne iznevjerimo onoga ko je nas iznevjerio. Znači da se ne trebamo spuštati na njegov nivo jer to ne doliči vjerniku i na kraju to je grijeh. Zato ispunimo preuzete emanete, prije svega prema Allahu, dželle ša’nuhu, a nakon toga prema svima onima od kojih smo preuzeli bilo kakav emanet.