Uzvišenom Allahu se zahvaljujemo na blagodatima. Svoju zahvalu iskazujemo iz dubine naših srca. Salavat i selam neka je na Poslanika Muhammeda, a.s., na njegovu časnu porodicu i ashabe.
Kalb, fuad i sudur su pojmovi koje prevodioci Kur’ana prevode kao srce.
Šta je zapravo srce?
Je li to samo jedan od mišića u ljudskom tijelu ili je puno više?
Sve ima svoj centar, svoju osu, svoju osovinu, svoju palatu, centralno mjesto. Srce je palata dina ili utvrda nevjerstva. Veliki broj ljudi smatra da je dunjalučka ljubav smještena u srce, a da je vjera smještena u mozak. Ali Kur’an nas uči drugačije:
„Ta Knjiga, u koju nema sumnje“. Gdje počiva sumnja? Mjesto gdje se ona javalja je srce.
„Uputa je za bogobojazne“. Gdje je uputa? Uputa je također u srcu. Gdje je takvaluk? I takvaluk je u srcu.
Onda Uzvišeni Allah kaže: “One koji vjeruju u nevidljivo…”. Gdje je to vjerovanje? I ono je u srcu. Gdje je nevjerstvo? U srcu. Doslovno unutar srca. Tu leži nevjerstvo.
Alim Abdul – Baki kaže da se pomenuti izrazi za srce u Kur’anu nalaze u pedeset devet sura, a u sto sedamdeset četiri ajeta. Pa tako Kur’an govori o srcima koja vjeruju, smirenim, strpljivim, raznježenim, upućenim, složenim, raspoloženim, otvorenim, čistim, iskrenim, čvrstim, zahvalnim, prekaljenim, bogobojaznim, nepokolebljivim, zadovoljnim, smekšanim, blagim, milostivim, sažaljivim, koja čeznu, koja primaju pouku, koja se istražuju, koja treba pridobiti, koja treba da shvate. Ima li naših srca u ovim opisima?
Ali ima i drugačijih opisa, ima i drugačijih srca pa se navode ona koja su bolesna, nemilosrdna, okorjela, svirepa, okrutna, neosjetljiva, kamena, griješna, pokvarena, tužna, nemirna, kolebljiva, neodlučna, prazna, zločesta, ohola, nehajna, rasijana, slijepa, ravnodušna, uznemirena, nepravedna, prazna, odvratna, razjedinjena, koja se lažno predstavljaju, koja mrze, sa ulivenim strahom, u kojima je jad i tuga, srca koja Allah, dž.š., ne želi očistiti, koja ne vjeruju, koja su bez podrške, koja ne shvataju, koja se protive, koja strahuju, koja pucaju, koja su u zabludi, na kojima su katanci, srca od kojih nema koristi.
Sve navedeno od loših opisa srca vodi ka najgorem opisu. Opisu da Allah, dž.š., zapečati neka srca. Zapečaćeno srce. Čovjek može doći u takvo stanje, dovesti sebe na takav stepen da mu Allah, dž.š., zapečati srce.
Poznato nam je na koji način inspekcija zapečati neki objekat. Nema više ni ulaska ni izlaska, na vrata se stavlja poseban znak da niko ne može ni na koji način proviriti. Ali to je dunjaluk, zamislimo sada pečat koji na srce stavi Allaha, dž.š., i ništa više u njega ne može ući. I zamislimo da valja s takvim srcem pred Boga doći. Teško je to stanje.
Učimo dove da nas Allah, dž.š., sačuva takvog stanja. Budimo oprezni, čuvajmo se. Do zapečaćenja srca imaju putevi, stanja, djela kojih se moramo čuvati. Sve krene s naizgled malim stvarima, ali krajnji rezultat je strašan.
Pretjerivanje u grijehu, redovno činjenje grijeha, bez imalo truda da se prestane. U početku čovjek osjeća veliki teret, osjeća strah zbog grijeha. Kako ga ponavlja strah je sve manji dok mu ne postane potpuno svejedno učiniti grijeh ili ne jer se ništa poslije činjenja grijeha nije desilo. Ali samo prividno se ništa nije desilo. Naše srce je već prevalilo veliki broj onih negativnih faza na putu do pečaćenja.
A srce tada daje signale, znake slabljenja naše vjere. Prvi znak je da ibadete ne shvaćamo u potpunosti, da ne doživljavamo njihovu ljepotu. Namaz nam nije nešto što odmara, sigurna oaza, nego zadaća koju moramo nizom pokreta obaviti. Na kraju namaza neka srca su žalosna što namaz prođe, a neka radosna što obaveze siđe.
Sljedeći znak slabljenja naše vjere je da srca počinju teško praštati, postaju zlopamtila. Kur’an već teže nalazi put do njih. Duša ne traži, ne osjeća glad za harfovima.
Muhammed, a.s., je rekao: ˝Iskušenja jedno po jedno dolaze od srca. Koje god ih srce prihvati, na sebi ostavi crnu mrlju, a koje ih ipak odbije na sebi ostavi znak čistote, sve dok u jednu od dvije vrste ne svrstaju: crno srce – odbijeno, nalik na prevrnutu zdjelu, čisto srce – stameno, kojem nikakvo iskušenje nauditi neće moći sve dok god oba svijeta traju.˝
Jedan od znakova slabljenja imana je nespremnost da se suočimo s problemima i teškoćama koje život neminovno donosi. Takav čovjek postaje nesposoban da se snagom svoga duha suoči s realnošću, pada u očaj i prepušta se sudbini. Nepotrebno ulaženje u prepirku i svađu, navika da se sa svakim i o svemu raspravlja i prepire čini da se srce takvog čovjeka ili žene natapa grubošću.
Šta nam je činiti? Niko ne želi zapečaćeno srce!
Učenje Kur’ana je naročito vrijedan ibadet koji pozitivno djeluje na vjernika. Kur’an ima svoje posebne odlike, a posebno djeluje na srca. Učimo Kur’an, ali učimo ga srcem.
Liječenje srca podrazumijeva njegovo provođenje kroz aktivnosti: učenja, razmišljanja, zikra, spoznaje i prakticiranja islama.
Muhammed, a.s., je brojne dane i noći provodio u ibadetu. Stoga budimo ustrajni u ibadetu koji se sastoji od: razmišljanja o Božijim djelima, spominjanja Allaha, dž.š., obavljanja namaza, zikrullaha, učenja dova, istigfara, činjenja tevbe i sjećanja na smrt.
Lijepo je učiti Esmaul-husna, lijepa Allahova imena.
Muhammed, a.s., kaže: ˝Obnavljajte svoj iman˝. Ashabi upitaše: ˝Ja Resulallah, na koji način ćemo obnavljati svoj iman?˝ On reče: ˝Mnogo učite la illahe illallah˝.
Uzvišeni Allahu, učini naša srca zadovoljnim i budi zadovoljan njima.
Uputi nas i vodi Pravim putem.
Amin.
Hafiz Merim-ef. Đulović, imam Gazi Turali-begove džamije
