Intervju sa Hamid-ef. Zahirovićem, tuzlanskim imamom u penziji
Razgovarao: Emir Šečić
U lijepom ambijentu restaurirane i rekonstruirane Gazi Turali-begove džamije, u narodu poznatije kao Poljske džamije, razgovarali smo sa dugogodišnjim tuzlanskim imamom Hamid-ef. Zahirovićem povodom 60. godišnjice njegovog imamskog rada. Dotjeran, lijepo obučen i dostojanstvenog držanja te vedrog duha, podijelio je s nama najvažnije doživljaje iz riznice višedecenijskog imamskog iskustva. Iako u 82. godini života, sjećanja su mu veoma svježa. Veoma jasnim i preciznim govorom, u jednom bogatom nizu sjećanja pričao nam je svoju životnu priču.
Rođeni ste u Gračanici. Kakvo je bilo vaše odrastanje, vaše djetinjstvo?
Hamid-ef. Zahirović: Rođen sam 29. 5. 1938. godine u Gornjoj Orahovici, općina Gračanica. S obzirom da sam se rodio pred sami II svjetski rat, koji sam dobro osjetio i zapamtio kao dječak od tri godine, moje odrastanje je bilo dosta interesantno i teško. Uglavnom se ono veže za Drugi svjetski rat i poratno vrijeme, kada sam išao i u osnovnu školu (1945-1949) u mom rodnom mjestu. Školovanje u tom periodu je bilo veoma teško. Roditelji nisu bili u mogućnosti ponuditi svojoj djeci ono što im je bilo potrebno da se obrazuju.
Nakon osnovne škole upisujete Gazi Husrev-begovu medresu, koja je u vašem slučaju trajala osam godina. Sjećate li se kako ste se odlučili na taj korak? Šta vas je motiviralo da donesete takvu odluku?
Hamid-ef. Zahirović: Nakon završetka osnovne škole 1950. godine babo me pokušao upisati u Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu. Međutim, na
moju veliku žalost i žalost mog babe nisam se uspio upisati u Medresu zbog velikog broja prijavljenih kandidata. Kako mi ne bi propala godina upisao sam se u 1. razred Gimnazije u Gračanici. Međutim, i dalje je kod mene vladala velika želja za Medresom. Godine 1951, moj babo Avdo ponovo pokušava da me upiše u Medresu i u tome uspijeva.Kao dječak, često sam posjećivao džamije i pratio imame kako obavljaju svoju službu, njihov način vršenja službe, odnos prema ljudima, njihovo cjelokupno ponašanje kao i poštovanje koje su uživali kod džematlija. To me inspiriralo i probudilo kod mene želju za Medresom. Naravno, moje poštovanje i poslušnost prema roditeljima imalo je važnu ulogu u odluci da upišem Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu, zato što je to bila i njihova želja. S obzirom da sam pored pohađanje osnovne škole redovno išao u mekteb i učio mnogo o islamskim propisima, kao i poznavanje kur’anskog pisma, to mi je mnogo pomoglo u savladavanju gradiva u Gazi Husrev- begovoj medresi u Sarajevu, u kojoj sam proveo punih osam godina (1951-1959). Uslovi za školovanje su bili veoma teški. Nije bilo nikakvih mogućnosti kako bi se pomagali učenici, kao što danas imamo stipendije. Roditelji su plaćali školovanje, dio u novcu, a dio u hrani. Otac mi je preselio kad sam bio učenik četvrtog razreda Medrese. Bez obzira na to veliko iskušenje, majka je insistirala da nastavim školovanje i svom snagom se borila da mi u tome pomogne. Allah, dž. š., pomogao je da uspješno završim medresansko školovanje.
U Tuzlu dolazite 1959. godine. Koliko se sjećate tog perioda i šta nam možete kazati o vjerskom životu u Tuzli tada?
Hamid-ef. Zahirović: U Tuzlu dolazim 1. augusta 1959. godine i počinjem raditi u administraciji, kao blagajnik i knjigovođa u Sreskom vakufskom povjerenstvu Tuzla, te kao imam i hatib u nekoliko tuzlanskih džamija. Dolazeći u Tuzlu nikoga nisam poznavao, ali sam kao mlad bio lijepo prihvaćen kod svih Tuzlanki i Tuzlaka. U tom periodu mnogi stariji imami su nastojali da idu iz vjerske službe u državnu službu, jer je bilo lakše, a plaće su bile mnogo veće. Iako sam bio veoma mlad, moja je želja bila da radim u Islamskoj zajednici jer sam se za tu ulogu pripremao osam godina u Gazi Husrev-begovoj medresi u Sarajevu. Nisam uopće imao dilemu da li ću u tome ustrajati. Početkom 60-ih godina u tuzlanskim džamijama su se klanjali dnevni namazi, džuma-namaz, bajram-namazi, a tokom mjeseca ramazana, pored teravih-namaza, učene su hafiske mukabele i održavana predavanja, kako za žene tako i za muškarce. Organizirani su mevludski programi za žene u Jalskoj džamiji, a za muškarce u Šarenoj, Čaršijskoj i Poljskoj džamiji. O tome najbolje svjedoče fotografije 60-ih godina 20. stoljeća.
Mevlud za žene – Jalska džamija 1960. godine
Džamije su posebno tokom mjeseca ramazana bile osvijetljene, ukrašene i posjećene. Poslije teravije za ugledne građane Tuzle organizirana su druženja u prostorijama Islamske zajednice. Danas, nažalost, više toga nema. Ljudi su se otuđili jedni od drugih. Prihvatio sam službu vjersko-prosvjetnog referenta Odbora Islamske zajednice Tuzla, i tu sam funkciju obavljao skoro dva mandata. Od 1977. godine pa do odlaska u penziju 2001. godine bio sam imam, hatib i muallim Turali-begove (Poljske) džamije. Mnoge me lijepe uspomene vežu za ovu džamiju. Značajan broj dobrih ljudi upoznao sam kroz svoj rad u ovoj džamiji.
Hamid-ef. drži predavanje u Poljskoj džamiji 1966. godine
Kada ste se oženili, i šta nam možete kazati o tome?
Hamid-ef. Zahirović: Nedugo nakon mog dolaska u Tuzlu, oženio sam se s Kurbegović Razija-hanumom, koja je unuka Fatime, sestre reisul-uleme Džemaludin-ef. Čauševića. Allah, dž.š., nam je podario četvero djece, dva sina i dvije kćeri, kao i osmero unučadi.
Imamski poziv, prva iskustva, počeci, izazovi, poteškoće, prvi dojmovi – kako biste ih danas opisali?
Hamid-ef. Zahirović: Imamsko-hatibsku i muallimsku dužnost u Jalskoj džamiji počeo sam obavljati 30. januara 1965. godine, koja je tada bila bez imama. Naravno da je upočetku, kao i u svakom drugom poslu, bilo teško. Imamski poziv zahtijeva veliki angažman i pun je iskušenja. U tom vremenskom periodu uslovi za rad su bili veoma skromni. Bilo je mnogo izazova s kojima sam se susretao, ali upornošću i ustrajnošću u svome radu savladavao sam izazove, a uspjeh je dolazio kao rezultat moje osobne borbe. Naravno, jedan od važnih faktora, pored čvrste vjere u Allaha, dž. š., Koji mi je pomogao, jeste podrška moje porodice, ali i mnogih građana Tuzle koji su bili uz mene i davali mi podršku.
Šta ste najviše naučili od naše uleme i autoriteta Islamske zajednice, i koje su to osobe?
Hamid-ef. Zahirović: 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća u Tuzli je živio i djelovao značajan broj uleme. Ovom prilikom ću spomenuti samo neke od njih: muftija Muhamed Šefket-ef. Kurt, muderris Šefket-ef. Šabić, kurra hafiz Ahmed-ef. Redžebašić, prof. Šaban-ef. Hodžić, kadija Kadri-ef. Hajdarević, kadija Abdulah-ef. Azabagić, kadija Hamdi-ef. Azabagić, kadija Nedim-ef. Ćivić, kadija Abdurahman-ef. Pašić, hafiz Mustafa-ef. Sušić, Bećir-ef. Delalić, Fadil-ef. Čokić, Enver-ef. Mulahalilović i mnogi drugi. Ono što sam posebno od njih učio jeste kultura ponašanja, način oblačenja i ophođenja s ljudima, kao i dostojanstveno držanje u svim situacijama. Učio sam i primjenjivao u svom radu njihova iskustva, ali sam učio i na njihovim greškama. Usvajao sam metode rada i kako ih primijeniti na ovom tuzlanskom području. Od velikog broja alima toga vremena, posebno bih istakao muftiju Kurta, koji se prema meni odnosio kao prema rođenom djetetu, iako je imao mnogobrojnu porodicu. Često sam boravio u njegovoj porodičnoj kući na Mejdanu. Mnogi njegovi savjeti su mi koristili u mom imamskom pozivu, ali i u privatnom životu. Mnogo sam zahvalan muftiji Kurtu i molim Allaha, dž. š., da mu podari sve džennetske ljepote.
Radili ste kao imam, mualim i hatib. Koja uloga je bila najzahtjevnija? Po Vašem mišljenju, u kojem segmentu Vašeg rada i djelovanja ste imali najzapaženije rezultate?
Hamid-ef. Zahirović: Teško je kazati koja je uloga najzahtjevnija. U imamskom pozivu, često se one prepliću, tako da je nekada nemoguće odvojiti jednu od druge. Ulogu imama, hatiba i muallima sam uvijek posmatrao kao jedinstvenu ulogu, ali ako bih, ipak, morao izdvojiti samo jednu, rekao bih da je to rad sa djecom u mektebu kao muallim. Uopće, ne želeći umanjiti rezultate i uspjehe na polju imameta i hatabeta, izdvojio bih uspjehe na polju vjerske pouke u mektebu. Najveće zadovoljstvo osjećam što sam mnoge mlade ljude usmjerio da hode pravim putem. Dugi niz godina držao sam mektepsku nastavu u mnogim tuzlanskim džematima. Veći dio tog perioda putevi su bili loši, a nije bilo prevoznih sredstava pa sam išao pješke do udaljenih mjesta. Međutim, ništa me nije moglo spriječiti da prekidam podučavanje djece i omladine osnovama naše plemenite i uzvišene vjere islama. Posebno bih istakao jednog mog učenika koji je veoma uspješno pohađao mektepsku nastavu nekoliko godina u Turali-begovoj džamiji. Nakon osnovne škole nije završio medresu, ali mu je znanje koje je postigao u mektebu mnogo pomoglo da kasnije uspješno završi studij na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu. S velikim ponosom ističem da je taj moj učenik danas uspješni tuzlanski imam u Jalskoj džamiji, a to je prof. Nedim-ef. Dervišević. Mnogo je i drugih mojih učenika koji su danas obrazovani i uspješni ljudi u mnogim sferama bosanskohercegovačkog društva, a neki od njih danas žive i rade i van granica Bosne i Hercegovine. Ponosan sam i na moju saradnju sa “Bosanskom Sumejjom”. Nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu počela je moja saradnja sa ovim udruženjem žena u Tuzli. Podučavao sam mnoge majke i sestre kur’anskom pismu i učenju Kur’ana. Na tom projektu sam radio pet godina (1998 – 2003), i to sa velikom radošću i zadovoljstvom. Moram kazati da mi je u tom periodu za ove aktivnostu veliku podršku davao Amir-ef. Karić, tadašnji glavni imam Medžlisa Islamske zajednice Tuzla.
Sa polaznicima mekteba ispred Poljske džamije 2001. godine
1992. godine počinje agresija na Bosnu i Hercegovinu. Možete li nam opisati taj ambijent (duhovno stanje muslimana, odnosi s drugim narodima, odnos države prema muslimanima Bošnjacima itd.)?
Hamid-ef. Zahirović: Prije agresije na Bosnu i Hercegovinu predstavnici vjerskih zajednica imali su redovne susrete povodom vjerskih praznika (bajrami, uskrsi, vaskrsi i dr.), i to nije nikom smetalo. Ljudi su to prihvatali kao pozitivne primjere suživota. Ljudi u Tuzli su uvijek bili ogledalo svojih vjerskih predstavnika. Međutim, neke stvari su uvijek bile negativne. Prema Bošnjacima je činjena velika nepravda, ali za takvo stanje ne možemo samo kriviti druge, jer ima mnogo i naše odgovornosti. Bošnjaci su uvjek bili u podređenom položaju, nisu imali pravo izbora i pravo na slobodu. Posebno se to može objasniti primjerom da nam je bilo zabranjena nacionalna odrednica Bošnjak.
Šta je za vas značio imamski rad u period agresije na Bosnu i Hercegovinu (1992-1995)? Na čemu se on najviše bazirao? Kakva je bila vaša uloga?
Hamid-ef. Zahirović: Početak agresije na Bosnu i Hercegovinu dočekujem u Tuzli. Agresija je upotpunosti promijenila moj život i dnevni raspored aktivnosti, ali i cjelokupno stanje muslimana u Tuzli je bilo drukčije. Zbog sigurnosti, manje su ljudi posjećivali džamiju, ali su odnosi s pripadnicima katoličkog i pravoslavnog stanovništva bili za primjer drugima. Imamski rad u vanrednim uvjetima je bio sasvim drugačiji, jer su se mnoge stvari iz temelja promijenile. Manje je bilo zajedničkih susreta kako među vjerskim predstavnicima tako i među običnim svijetom. Bili smo primorani da imamski rad prilagodimo vanrednim okolnostima, uglavnom zbog bezbjednosne situacije. Međutim, i u ratnim okolnostima mi nismo zaboravili svoju osnovnu ulogu, a to je da ljudima uputimo uvijek lijepu riječ, da ih ohrabrimo, damo podršku, ali i da ih uputimo na temeljne izvore naše uzvišene vjere, na Kur’an i hadis.
Posebno hoću da istaknem jedan detalj. Sjećam se jednog namaza u ratu, bila je ikindija, došli smo da klanjamo, ali su granate počele da padaju. Desetak nas je bilo na ikindiji. Sjećam se da mi je tadašnji mujezin rahmetli Enes Zaimović, koji je bio poznati tuzlanski mujezin, rekao da odemo u munaru, jer ovo nešto na dobro ne sluti, pa ćemo kada se malo smiri situacija klanjati. Ja sam ga poslušao, otišli smo u munaru. Taman što smo ušli u munaru i sklonili se, granata je pala iza džamije, geleri su ušli u džamiju, tačno gdje je prvi saf. Ovo je bitno da znaju mlade generacije, pod kakvim smo uslovima dolazili u džamiju i obavljali namaz, ali nismo dozvolili da se ugasi svjetlo vjere. Nismo dozvolili da se ne čuje ezan, bez obzira na rat.
Spomenuli ste Enesa Zaimovića, dugogodišnjeg tuzlanskog mujezina s kojim ste blisko sarađivali tokom Vašeg rada u Medžlisu Islamske zajednice Tuzla.
Hamid-ef. Zahirović: Enes Zaimović je jedna posebna ličnost, koja je vrijedna da se ovom prilikom spomene. Mjestom stanovanja pripadao je džematu Jalske džamije, ali se brinuo o svim gradskim džamijama, posebno pred ramazan. Allah mu je podario lijep mekam, ali je mnogo čitao, učio i družio se s ulemom, tako da se osposobio da zamijeni imama u mihrabu. On je mene pratio kao mujezin tokom cijelog imamskog posla. Prolazio je kroz različite izazove, ali je uvijek ostao odan svojoj Islamskoj zajednici i uvijek je uspješno obavljao povjerene mu zadatke i obaveze. Molim Allaha, dž.š., da mu podari najljepše mjesto u Džennetu.
Nakon agresije obnavljaju se materijalni uvjeti života našeg naroda. Ljudi iz rata izlaze ranjeni, obespravljeni, mnoge su šehidske porodice itd. Kako je tekla obnova života u materijalnom, ali i u duhovnom smislu u sredini u kojoj ste vi radili i djelovali?
Hamid-ef. Zahirović: Nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu morali smo popravljati ono što je narušeno. A mi znamo da je teže popraviti nego novo napraviti. Objekat koji je oštećen ili pokvaren lakše je popraviti od ranjenih i narušenih odnosa među ljudima. Mi smo popravljali međuljudske odnose, posebno među ljudima različitih religija. A Tuzla je po tome prepoznatljiva.
U kakvom raspoloženju provodite penzionerske dane?
Hamid-ef. Zahirović: Allahu, dž. š., ne mogu se nazahvaljivati za zdravlje koje mi je podario, tako da me, hvala Allahu, poprilično zdravlje služi. Posebno sam radostan što sam značajan broj djece i omladine podučio osnovnim islamskim uputama. Često me u čaršiji sretnu moji učenici i učenice i pitaju me za zdravlje. Uglavnom im odgovaram: ‘’dok hodam, dobro sam’’. Onda me oni podsjete ne samo da su bili moji učenici nego sam im i imena nadijevao, pa mi bude drago.
Kako ocjenjujete stanje našeg današnjeg društva i koliko je zastupljena ta duhovna komponenta kod muslimana u Tuzli?
Hamid-ef. Zahirović: Nemam pozitivno mišljenje o stanju današnjeg društva, jer nema povjerenja i iskrenosti. Veoma malo se brinemo o mladima i običnom čovjeku. Ko je za to kriv? Krivi su i drugi, ali i mi imamo veliku odgovornost za takvo stanje. Kad kažem ‘’mi’’, mislim na Bošnjake muslimane.
Šta biste poručili mlađim kolegama imamima, ali i onima koji se odlučuju da im imamski poziv bude jedna od osnovnih odrednica u životu?
Hamid-ef. Zahirović: Na kraju, moja poruka mladim kolegama i svima onima koji se odlučuju za imamski poziv je da budu spremni na mnogo odricanja, mnogo strpljenja i mnogo truda. Samo se uzdati u Allahovu pomoć, u svakoj životnoj situaciji samo se na Allaha oslanjati i samo se Njega bojati. Često kažem da je svaki čovjek bitan i nikoga ne treba odbacivati. Ko je dobar pomozi mu da bude bolji, a ko je manje dobar pomozi mu da izađe na pravi put. Samo dobro raditi u životu i onda se dobru možemo i nadati. Svaki čovjek uvijek treba da krene od sebe, trudeći se da svojim životom i ponašanjem bude primjer drugome.
Fotografije: Privatna arhiva Hamid-ef. Zahirovića i Eldin Mehmedović
Intervju je objavljan u Godišnjaku Medžlisa Islamske zajednice Tuzla za 2019. godinu
