Hvala pripada Allahu. Neka je hvala Allahu koji ljude stvara nejakim i slabim, pa im poslije slabosti daje snagu, a onda ih u starosti ponovo čini slabim i nemoćnim.
Njemu pripada svaka hvala i neka je slavljen On. On otvara vrata oprosta i tevbe ko oprosta traži. Svjedočim da nema Boga osim Allaha. Kome Allah hoće da na pravom putu bude On njegova prsa prostranim učini i srce njegovo uputi. I svjedočim da je naš vjerovjesnik Muhammed, Božiji rob i Njegov poslanik. Neka su salavat i selam na njega, njegovu porodicu, njegove ashabe i sve one koji ih slijede do Sudnjega dana. Na početku i vama i sebi bogobojaznost preporučujem.
Poštovani džemate,
Čovjek po svojoj prirodi traži uzor, traži putokaz, traži autoritet kojem vjeruje, koji mu otkriva pravac, vrijednosti i smisao. Čovjek bez uzora lahko zaluta, a čovjek koji slijedi pogrešne uzore neminovno propada. Slobodno možemo kazati da jedna od najvećih kriza današnjeg društva, nije materijalna ni politička, nego kriza autoriteta, kriza povjerenja i kriza identiteta.
Kriza autoriteta nije jednostrana, ona je socijalna, moralna i institucionalna kriza. Kriza autoriteta je jedan od najopasnijih oblika društvenih kriza, jer kad nema istinskih autoriteta nema reda, nema povjerenja, nema napretka.
Autoritet nije nešto što se kupuje, autoritet je nešto što se zaslužuje. Kriza autoriteta nastaje kada se autoritet ne gradi znanjem i karakterom, nego glasnim stavom, manipulacijom i praznim obećanjima.
Uzrok najvećih društvenih tragedija i promašaja nije nedostatka znanja ili materijalnih dobara, nego izbor pogrešnih ljudi koji treba da predstavljaju društvenu mjeru i ideal.
Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, a.s., rekao: “Čovjek je na vjeri svoga prijatelja, pa neka dobro gleda svako od vas s kim se druži’’ (Ebu Davud i Tirmizi)Uzori i autoriteti oblikuju naš identitet, karakter, pogled na svijet, životne ciljeve, naše društvo. Koga čovjek oponaša taj ga odgaja, jer duše ljudi su takve da ih njihova bliskost i podudarnost zbližava i objedinjuje. Zato Poslanik, a.s., kaže: “Duše su poput vojski, one što se (pre)poznaju one se zbližavaju, a one što se ne poznaju se razilaze.” (Buharija)
Uzvišeni Allah u Kur’anu na nekoliko mjesta potvrđuje visok stepen Poslanikovog, a.s., morala, a kao takav on je savršen uzor vjernicima. Uzvišeni Allah, dž.š., kaže: „Vi u Allahovom Poslaniku imate divan uzor za onoga koji se nada Allahovoj milosti i nagradi na onome svijetu, i koji često Allaha spominje.“ (El-Ahzab, 21.)
Allahov Poslanik, a.s., daje najljepše primjere ponašanja u svim životnim situacijama, te postaje model po kome ashabi, ali i generacije do Sudnjeg dana nastoje uskladiti svoje živote.
On je odgajao ashabe živim primjerom. Pozivao je u bogobojaznost, a bio je najbogobojazniji. Zabranjivao je neku stvar, a najviše je se pazio. Držao je predavanja, a niz njegovo plemenito lice su tekle suze, oporučivao je lijep moral, a bio je najboljeg ponašanja. Podsticao je na zikr, a bio mu je najviše odan. Podsticao je na trošenje i udjeljivanje, a on je bio najplemenitiji i najdarežljiviji. Savjetovao im je da imaju lijep odnos s porodicom, a bio je najbolji prema svojoj porodicu po pitanju samilosti, osjećajnosti, suptilnosti i dobroti.
Od najvažnijih svojstava odgajatelja koji pretendira biti autoritet i uzor je da po karakteru ličnosti bude savršeno uglađenih postupaka i rukovođenja, umno i intelektualno, mudrošću, pojavom i lijepim izgledom, elegancijom i dostojanstvom okićen. Upravo je takav Vjerovjesnik, a.s., autoritet, uzor i odgajatelj sa plemenitim karakterom svoje ličnosti, primjer za svakoga.
Ljubav kao emocija je najljepši začin života. Počevši od ljubavi prema roditeljima pa do odabira osobe s kojom želimo provesti cijeli život, ljubav je ono što čini život vrijednim življenja. Kada volite nekoga, on vam je uvijek na umu i postaje pokretačka snaga u vašem životu. Nastojite da oponašate i slijedite tu osobu, poslušni ste joj, dijelite s njom svoje probleme i snove, tražite savjete i učinit ćete sve što je u vašoj moći da joj udovoljite.
Uzori i autoriteti igraju ključnu ulogu tokom odrastanja djece i mladih, jer im pomažu pri formiranju identiteta, vrijednosti, ponašanja, životnih smijerova, oblikovanju društvenih i emocionalnih vještina.Ako dijete odabere uzor koji naglašava važnost obrazovanja, truda i rada, vjerojatnije je da će i sam usvojiti te vrijednosti i težiti obrazovnim i profesionalnim uspjesima.
Društveni mediji danas kreiraju “veličine” od ljudi koji nisu dali nikakav doprinos društvu; influenceri, estradne zvijezde, reality likovi, youtuberi, političari bez znanja, bez obraza i karaktera, bogataši bez radnih navika. Svi oni, svakodnevno u društvu, oblikuju stil odijevanja, način razmišljanja, odnos prema porodici, vjerski narativ, moralne vrijednosti itd. Zbog toga živimo u vremenu u kojem je autoritet postao roba, a ne vrijednost. Autoritet više ne izvire iz znanja, morala i iskustva nego iz pozicije, promocije, marketinga i praćenja na društvenim mrežama. Živimo u vremenu u kojem je izgled važniji od pameti, forma važnija od suštine, a dojam važniji od istine. Danas se ljudi više trude da izgledaju dobro nego da budu dobri, da ostave utisak više nego da ostave trag, da budu viđeni više nego da budu korisni.
U vremenu u kojem živimo šminka je postala važnija od skromnosti, ambalaža vrijedi više od sadržaja, a utisak više od istine. Propaganda je zamijenila dosljednost, a popularnost poštenje. Brend je zamijenio obraz, a etiketa karakter.
Zato se danas ljudi međusobno više cijene po onome što imaju pokazati, a manje po onome što jesu, više po onome što nose na glavi nego po onome što imaju u glavi.
Rađa nam se generacija kojoj je vanjština postala prioritet, a dubina teret. Kojoj je ambalaža vrjednija od sadržaja, a površnost postala način života. Divimo se ljudima koji žive od skandala, bez rada, bez truda. Divimo se onima koji ismijavaju moral a pokazuju luksuz bez truda, ismijavaju tradiciju i kulturu a reklamiraju grijeh kao slobodu.
Braćo i sestre u vjeri,
Islam je vjera živog primjera, a ne samo vjera riječi. Ne odgaja čovjeka samo ono što čuje, mnogo više ono što vidimo, doživimo i uradimo ima uticaja na naš život. Kroz naše uzore i autoritete gradimo svoj dignitet i oblikujemo svoj identitet. Ono čemu se divimo tome se približavamo. Ono što slijedimo to postajemo. Ako su naši uzori ljudi reda, poštenja i pravde i mi ćemo biti takvi. Ali, ako su naši uzori ljudi bez morala, bez reda i bez vrijednosti polako ćemo i neprimijetno izgubiti vlastitu vrijednost.
Čovjek prirodno uči imitacijom; dijete imitira roditelje, učenik učitelja, narod vođe, a vjernik one koje smatra boljim od sebe. Ako su nam uzori plemeniti, mi rastemo. Ako su nam uzori pokvareni, mi se kvarimo.Roditelji su djeci prvi i najjači uzor. Zato je važno znati da ne možemo odgojiti dijete riječima koje rušimo svojim djelima. Ako roditelj laže i dijete uči lagati. Ako roditelj psuje i dijete će imat manjak kulture. Ako roditelj redovno klanja i dijete će klanjati. Ako roditelj poštuje druge i dijete razvija empatiju prema ljudima.
Allahov Poslanik, a.s., kaže: “Svi ste vi pastiri, i svaki pastir bit će odgovoran za svoje stado. Vladar je pastir i odgovoran je za svoje stado, čovjek je pastir svojoj porodici i odgovoran je za svoje stado, žena je pastirica u kući svoga muža i odgovorna je za svoje stado, i sluga je pastir imetku svoga gospodara i odgovoran je za svoje stado. Svi ste vi, dakle, pastiri i svi ste odgovorni za svoje stado.” (Buharija i Muslim)
U jednoj poučnoj životnoj priči, koja nas treba navesti na razmišljanje o tome u koga se ugledaju naša djeca i koliko ima vjere u našim životima, neimenovani musliman iznosi svoje emotivno iskustvo koje će obilježiti njegov život. On kazuje sljedeće…
Jedne hladne večeri odlučio sam posjetiti svog brata u njegovoj novoj kući, u mirnom naselju na periferiji grada. Zbog posla i obaveza dugo nisam stigao da mu čestitam useljenje. A moj najstariji brat je od onih ljudi koji nikome ne uskraćuju ljubav, i to boli kad zakasniš.
Pokucao sam na vrata, a on ih otvori uz osmijeh: „Napokon si se sjetio da imaš brata!“ Nasmijao sam se i zagrlio ga: „Došao sam da ti sve nadoknadim odjednom.“ Pričali smo o svemu – o kući, poslu, porodici… i pogledah na sat. Do jacije je ostalo oko pola sata. „Poći ću u džamiju.“ Brat me pogleda iznenađeno: „Ali rano je, nije još ezan!“ „Znam. Volim malo učiti Kur’an prije namaza. Tišina u džamiji je posebna.“ Brat se nasmija: „Kako hoćeš. Džamija ti je lijevo niz ulicu.“ Izašao sam. Noć je polako spuštala svoj tamni veo, a oblaci su nagovještavali kišu. U džamiji – potpuna tišina. Nekakav poseban mir. Klanjao sam dva rekata, pa otvorio Mushaf. Kako je Kur’an lijep u tišini… kao da ti se srce topi dok čitaš. Poslije nekoliko minuta, čuo sam tihi zvuk na vratima džamije. Okrenuo sam se. Ušao je dječak – nije imao više od četrnaest, petnaest godina. Nesigurnih koraka, tihog glasa: „Esselamu alejkum.“ Odgovorio sam, a on ode u prvi saff, klanja dva rekata… pa još dva… pa opet dva.
Ali ono što me zaledilo bio je – njegov sedžda. Minuta… dvije… tri… A on i dalje na sedždi, nepomičan. Ne igra se. Ne pretjeruje. Kao da živi u drugom svijetu. Priđem malo bliže i tada čujem tihi, slomljeni plač. Riječi su mu izlazile iz srca, kidale dušu: „Allahu moj… babo mi je rekao da ti dođem kad god nešto trebamo. Rekao je da Ti nikog ne odbijaš… I evo me, trebam Te… slab sam… gladan…“ Srce mi se steglo. A dječak je nastavio, još dublje u sedždi: „Nismo jeli od jučer, Ti znaš to, Allahu… Braća mala ne mogu izdržati glad, a ja i mama možemo… ali kad sam ih vidio kako plaču nisam mogao. Rekao sam im: idem u džamiju, tražit ću od Allaha da nas nahrani… kao što nas je babo učio. Molim Te, Allahu… ne odbij me…nemoj me osramotiti pred njima… Ti si Gospodar svakog dobra i nad svime imaš moć…“ Nisam mogao zaustaviti suze. Plakao sam kao dijete. Ostao sam posmatrati dječaka sve dok nije nastupio ezan. Klanjao je s nama smireno, pa sjeo u stranu. Okrenem se desno i vidim mog brata. Šapnem mu: „Znaš li ko je ovaj dječak?“ Pogleda ga i reče:
„Znam. To je Jusuf… sin našega rahmetli Abdurrahmana efendije“ Zaledio sam se.
„Umro je…?“ „Da… prije godinu dana, u saobraćajnoj nesreći je poginuo. Ostalo petero djece i bolesna supruga.“ Srce mi je zadrhtalo. „Gdje žive?“ „Odmah pored džamije.
Ali… zašto pitaš?“ „Kasnije ću ti reći. Samo mi pokaži kuću.“ Otišao sam do prve prodavnice i kupio sve što sam mogao: rižu, brašno, hljeb, ulje, mlijeko, povrće, voće, hranu za djecu… Stavio sam i nešto novca u zatvorenu kovertu i sakrio je u jednu od vrećica. Vratio sam se, ostavio sve pred vratima, pokucao i sakrio se u tamu. Nakon par trenutaka, vrata se otvoriše. Jusuf izađe, pogleda lijevo-desno… pa ugleda vrećice.
Spusti se, počne vaditi stvari i zavika radosno: „Mama! Mama! Pogledaj! Koliko hrane!
Od Allaha je! Babo je govorio da Allah nikog ne zaboravi! Allah nas nije zaboravio.“ A onda… učini nešto što me je potpuno slomilo: Pao je na sedždu pred vratima. Sedždu kakvu nikad u životu nisam vidio. Plakao je, a ja sam iz daljine plakao s njim. Rekao sam u sebi: „Allahu moj, podari nam srca poput srca ovog dječaka… i djela sa kojima ćeš Ti biti zadovoljan.“
Gospodaru naš, molimo Te, učvrsti naša srca na istini. Podari nam mudrost, znanje i čvrste autoritete koji će nas voditi ka dobru. Sačuvaj našu djecu od pogrešnih uzora, lažnih veličina i prazne slave. Pomozi nam da najsposobniji vjernici među nama budu vođe naše, tako da zlo i nepravda ne budu učinjeni nikome pa ni našim neprijateljima!
Amin.
Hafiz dr. sci. Edin ef. Peštalić
(28. 11. 2025. godine, Džamija ”Kralj Abdullah”)