Naša djeca u Evropi su ispod prosjeka u reproduktivnom znanju, a na samom dnu rang ljestvice po funkcionalnom znanju u Evropi. Koliko je funkcionalno znanje važno ne samo za osobni razvoj individue nego i na cjelokupno društveno stanje, najbolje nam govori činjenica da ekonomske studije pokazuju da ova vrsta znanja utiče na bruto nacionalni dohodak jedne zemlje.
Pedagoške teorije do skora govorile da do desete godine kod djeteta nema razvoja apstraktnog znanja, što je predstavljalo stanovitu grešku. Ova vrsta učenja je najvažnija od 2-4 godine i postepeno opada do desete godine, te ako ne postupamo pravilno u ovome razdoblju greške koje smo načinili teško možemo ispraviti.
U starim udžbenicima pedagoško-psihološkog usmjerenja učeni smo da je inteligencija nasljedna, što nije tačno . Ono što mi naslijeđujemo jeste broj nervnih ćelija, koje se nalaze u kori velikog mozga. Inteligencija zavisi od vezivanja neurona u sinapse.
A u kojoj mjeri će doći do vezivanja neurona u sinapse zavisit će na prvom mjestu od rane stimulacije koju mi treba da razvijamo kod djeteta od njegovog rođenja. A mi po običaju pravimo greške, i to prije nego se dijete uopšte i rodi.
Niz grešaka
Ukoliko roditelji saznaju da treba da dobiju djevojčicu oni počnu sa pripremama na taj način da prvo sobu okreče u roza boju, kupuju roza krevetac i stora na zidu te sobe je roza boje. Ukoliko se radi o dječaku postupamo na isti način ali sada samo sa plavom bojom. Tako da smo načinili niz grešaka prije nego se dijete i rodilo. Dokazano je da dijete prve stimulacije mjesec dana po rođenju doživljava putem kontrasta, što je ovakvim izborom roditelja onemogućeno.
Kada dijete počne da puzi mi činimo drugu grešku, jer vrlo često nedamo da puzi bojeći se povreda u kući zbog nagomilanog namještaja pa ga “častimo” hodaljkom ili dubkom. Dijete puzeći se oslanja na čitavu šaku što će upravo biti glavni stimulans u formiranju novih sinapsi (naši prsti i govor formiraju najveći broj sinapsi).
Kada dijete prohoda radi stvari koje nama često smetaju “idu na živce”, okreće se (upravo rotacijom dijete aktivira najveći broj sinapsi), skače, hoda po barama ili blatu, sve su to radnje koje mozak od djeteta traži da bi formirao što veći broj sinapsi, a mi mu ne damo, zaboravljajući na činjenicu da je naša osnovna fiziološka potreba hodanje.
Naša djeca su po ovom pitanju u startu 30% slabija od nas jer se manje kreću, a dijete koje je rođeno u gradu 50% je hendikeprano u odnosu na dijete koje je rođeno na selu. Dijete to pokušava nadomjestiti u stanu skakanjem sa fotelje na fotelju, a mi da mu to zabranimo kupimo televizor, računar ili igrice. Dijete koje četiri sata sjedi za televizijom ili računarom ima za oko 40.000 manje pokreta, 10-15 dana to su milioni izgubljenih pokreta a samim tim i sinapsi, a najveći broj sinapsi formiraju prsti oko 12-14%, a poslije slijedi govor.
Formiranje sinapsi
Ukoliko dijete sjedi i igra igrice on osim što nema fizičke aktivnosti, za to vrijeme obično ne progovori ni jednu riječ, što takođe utiče na formiranje sinapsi. Na Harvardu su radili eksperiment između čovjekovog i mozga čimpanze i ustanovili su da je razlika u tome što mi imamo dva centra za prste i govor koji su kod nas veći.
Ako dijete na pogrešan način koristi prste (video igre), on samim tim formira manje sinapsi za finu motoriku, a ukoliko ne izgovori za 3-4 sata ni jednu jedinu riječ on ne prizvodi ni impulse za govor, što za posljedicu ima da 50% djece u BiH ima poremećaj govora, dakle svako drugo dijete.
Sjedenje takođe utiče na pojavu “ravnih stopala” tako da danas 70% djece ima ravna stopala. Prije 20- tak godina samo 10-15% djece je imalo ravna stopala i to se smatralo genetski, međutim sa 70% se već radi o poremećaju.
Mi kao roditelji na svaki način pokušavamo da smanjimo fizičku aktivnost našoj djeci misleći da im na taj način činimo dobro. Mi djecu vozimo u dječijim kolicima sa 3 ili 4 godine , da bi maksimalno “iskoristili” kolica koja smo skupo platili, u školu ih vozimo, u parku im ne dopuštamo da se slobodno kreću već ih držimo na povodcima za djecu, da slučajno ne bi pali, a i padanje djece je itekako važno.
Danas statistika kod povreda djece govori o tome da je najviše povreda kod djece u osnovnoj školi u predjelu zuba i vilice. Zašto? Jer u fazi puzanja mi im nismo dozvolili da pužu i na taj način nisu razvila dati dio fine motorike, te padajući na glavu ne koriste ruke. Ukoliko analiziramo sve navedene činjenice možemo zamisliti koliko naša djeca kreću “spremna” u školu, i onda u školi uče reproduktivno znanje.
Mozak radi po sistemu asocijacija, a narodi koji uče po sistemu asocijacija su oni koji imaju slikovito pismo, Kinezi. Oni počinju učiti pismo sa tri godine, i ono što je posebno važno oni moraju misliti dok čitaju “dešifruju slova”. A mi često dok čitamo nismo ni svjesni šta čitamo, (često znamo na kojoj je stranici odgovor, kojom bojom smo podvlačili), ali odgovor ne znamo (slike pamtimo hiljadu puta bolje nego tekst, a asocijacije hiljadu puta bolje nego slike).
Savremeni sistemi obrazovanja svoju koncepciju nastave upravo i baziraju na zadacima koji se rješavaju putem asocijacija I pravljenja analiza. Navesti ću nekoliko primjera iz osnovnih škola u Finskoj.
-Kako su guske pomogle da sačuvaju najveće mudrosti čovječanstva? Analiziranjem ovoga zadatka i putem asocijacija doći ćemo do rješenja das u guske pomogle u sačuvanju najvećih mudrosti tako što se u prošlosti pisalo guščijim perom.
-Jedan čovjek je donio dvadeset životinja istog oblika, iste veličine i boje, ubrzo je shvatio da je jedna vrjednija od ostalih 19 zajedno. Rješenje se neće iznaći u reproduktivnom znanju, nego u funkcionalnom putem asocijacija praveći analizu. Čovjek je donio, znači da su male, ubrzo je shvatio, ne odmah, znači vrijednost je u njima. Rješenje je školjka u kojoj ima biser.
Izbjegavati greške
Zbog svega navedenog jako je važno da se greške u odgoju i obrazovanju naše djece u potpunosti izbjegnu ili da se svedu na najmanju moguću mjeru. Svaki dan u odgoju našega djeteta je jako važan i svaka greška će ostaviti posljedice u njihovom razvoju. Vršeni su ekperimenti sa mačkama u zatvorenim bijelim prostorijama , gdje su boravile samo jedan dan, a posljedice su trpjele čitavog života.
Zatvorena je mačka u prostoriju sa vertikalnim linijama na zidu u kojoj je boravila samo jedan dan, ta mačka nikada više nije mogla da prođe kroz rupu na zidu od prvi put. Druga mačka je zatvorena u prostoriju sa vodoravnim linijama u kojoj je provela jedan dan, ta mačka nikada više nije mogla da trči niz stepenice. A ima li spretnije životinje od mačke? Sreće naš mozak se razvija 10-14 puta sporije od mačkinog.
Piše: Mr. Muamer ef. Hasanbašić, imam u džematu Ševar-Kiseljak
Fotografija: Sulejman Muratović