Muslimanska sadašnjost između ideala prošlosti i odgovornosti spram budućnosti

Hvala Uzvišenom Allahu koji nas je uputio na Pravi put i sačuvao nas zablude i stranputica. On upućuje koga hoće i daje Svoju milost onima koji Ga iskreno traže. Ako Allaha volimo, pokažimo to pokornošću Njemu i slijeđenjem Njegovog poslanika, Muhammeda, a.s., neka su na njega salavat i selam, koji nam je svojim životom i primjerom pokazao kako muslimani treba da žive; časno, odgovorno i dostojanstveno.

Poštovani džemate,

Muslimanska prošlost bila je svjetionik znanja, pravde i morala. Bila je vrijeme kada se znalo za red, kada se cijenio čovjek, kada je znanje bilo ibadet, a pravda temelj vlasti. Dok je Europa tonula u mrak, muslimanski svijet je imao škole, biblioteke, bolnice, uređene gradove i jasne zakone. To nije bila slučajnost, nego plod vjere koja se svakodnevno živjela, a ne samo jezikom izgovarala. Nažalost, muslimanska sadašnjost je tmurna. Ne zato što je islam slab, nego zato što je naša veza sa islamom oslabila. Islam nije izgubio snagu, ali smo mi izgubili dosljednost. Kur’an je isti, Sunnet je isti, ali mi nismo isti.

Uzvišeni Allah, kaže: “…Allah neće izmijeniti jedan narod dok on sam sebe ne izmijeni… (Er-Ra’d, 11.)

Ovaj ajet ne govori o prošlosti, nego o sadašnjosti i budućnosti. Ne govori o drugima, nego o nama. Govori o prilikama, ali i posljedicama našeg rada i nerada, naših planova i nemara, naših kompetencija i nesposobnosti.  

Temeljna poruka ovoga ajeta jeste odgovornost. Promjena u društvu ne počinje promjenom vlasti, sistema ili okolnosti, nego promjenom pojedinca, u njegovom srcu, namjeri i djelima. Tek tada Allah, dž.š., daje promjenu na bolje.

Iako je sve u Allahovoj moći, On je uspostavio zakon uzroka i posljedice. Vjernik ne može pasivno čekati bolja vremena. Vjernik mora raditi na sebi, popravljati svoje navike i postupke kako bi zaslužio Allahovu pomoć.
Često čujemo kako nam je sistem kriv: država, vlast, zakoni, okolnosti. Ali budimo iskreni, sistem je onakav kakvi smo mi. Sistem ne krade sam, ne laže sam, ne vara sam. To čine ljudi. A mi smo ljudi. Mi smo društvo i država. Mi smo taj sistem.
Zato naš najveći problem nije slab društveni sistem, nego naš slab karakter. Kada bi naš karakter  bio snažan, sistem bi se morao mijenjati. Ali, kada vjera oslabi, ni najbolji zakoni ne pomažu. Zakon je mrtvo slovo na papiru ako ga provodi čovjek bez morala i odgovornosti.
Nama ne fali propisa nego dosljednosti. Ne fali nama znanja, nego spremnosti da živimo po onome što znamo. Dok god tražimo krivca van sebe, stanje će ostati isto. Promjena počinje onda kada svako od nas kaže: “Ja sam odgovoran za to i ja ću dati svoj maksimum!”

Velika je zabluda misliti da će vrijeme stati i čekati nas. Još je veća zabluda vjerovati da će drugi brinuti o našoj sudbini.  Svijet ide naprije, a onaj ko stoji biva pregažen.

 

Reis Džemaludin Čaušević je još između dva svjetska rata upozoravao: „Velika je ludost bila misliti da će drugi čekati i gledati na nas ili da će se vrijeme okrenuti prema našoj želji. Sad su i šila i igle drukčije, čekići i vignjevi su se promijenili. Škole i način školovanja se izmijenio, i ko se ne bude snalazio u  ovim novotarijama on je izgubljen. Svijet se kreće naprijed, pa ako se i mi ne budemo ravnali prema duhu vremena, bit ćemo pregaženi. U prošlosti smo puno drijemali, trebamo se već jednom toga proći. Dok smo mi tražili pomoći od turbeta, od mrtvih ljudi, dok smo čekali da nam halife i hilafet očuvaju našu vjeru,  drugi su se dali na izvađanje praktičnijih sredstava. Vrtili su planine, ulazili u utrobu zemlje, vadili rude, iskorišćavali šume i sticali bogatstvo. Mnogi su opet dizali i uspostavljali sve što treba za očuvanje svoje zajednice. I ovdje se ispunila ona trajna istina da  ’’znaniji i neznaniji ne mogu biti jednaki’’. Mi učimo Kur’an, mi slušamo Kur’an, ali ono što Kur’an od nas traži u pogledu rada  i truda, to drugi izvršavaju“.

 

Kur’an nas sa čuđenjem preispituje i kaže: „Zar su jednaki oni koji znaju i oni koji ne znaju?“ (Ez-Zumer, 9.) Nisu jednaki. Nikada nisu bili i nikada neće biti!
Problem našeg vremena nije manjak vjere, nego pogrešno shvaćena vjera. Vjera koja ne proizvodi red, znanje, odgovornost i rad nije vjera kakvu je Allah objavio. Vjera nije bježanje od stvarnosti, nego snaga da se stvarnost mijenja. Ako se ne budemo snalazili u vremenu u kojem živimo, u obrazovanju, tehnologiji, ekonomiji i društvu, izgubit ćemo i ono što imamo. Islam nije došao da nas uspava, nego da nas probudi.
Allahov Poslanik, a.s., je rekao: ”Kada bi nastupio Sudnji dan, a u ruci nekog od vas bila sadnica, ako bude u mogućnosti da je zasadi, neka to učini.” (Buharija)

Vjernici moraju uvijek biti aktivni i moraju sa optimizmom, nadom i pozitivnošću gledati na život i učestvovati u njegovoj izgradnji. Ne
postoje dva različita puta, jedan dunjalučki, a drugi ahiretski, već je dunjaluk put ka ahiretu.  Islamu je strano učenje i vjerovanje da rad za ahiret zahtijeva odvajanje i odricanje od dunjaluka, i da rad za dunjaluk čovjeka odvraća od rada za ahiret.
Uzvišeni Allah kaže: ”I nastoj da time što ti je Allah dao stekneš onaj svijet, a ne zaboravi ni svoj udio na ovome svijetu i čini drugima dobro, kao što je Allah tebi dobro učinio, i ne čini nered po Zemlji, jer Allah ne voli one koji nered čine.” (El-Kasas, 77.)
Omer ibn Hattab, r.a., je govorio: ”Neka niko od vas ne sjedi čekajući nafaku i učeći dovu: ‘Allahu moj, opskrbi me!’ Vi dobro znate da s nebesa ne padaju ni zlato ni srebro.”
Vjerovjesnik, a.s., kaže:“Kada biste se vi oslanjali na Allaha istinskim osloncem, On bi vas zasigurno opskrbio kao što neprestano opskrbljuje ptice: one ujutro polijeću praznih stomaka, a navečer se vraćaju punih.” (Ahmed, Tirmizi, Nesai, Ibn Madža…)

Razumijevajući ovaj hadis važno je napomenuti da ptice ne sjede u gnijezdu i ne čekaju da im hrana padne s neba. One ujutro polete, traže, trude se…
Mi smo u prošlosti često ostajali u gnijezdu, a pitali se zašto nemamo bereketa u životu i poslovima.

Braćo i sestre u vjeri,

 

Islam se ne brani riječima, nego djelima. Ne jača se parolama, nego odgojem i odgovornošću. Naša djeca neće živjeti od naše prošlosti, nego od vrijednosti koje im danas usadimo. Muhammed, a.s., prvo je odgajao ljude i mijenjao njihov karakter pa tek onda gradio sistem i državu. Zato su prvi muslimani bili snažni i kada su bili u manjini, a mi smo slabi i kada smo većina.

Ne može se graditi svijetla budućnost na lažima, korupciji i nepravdi. Ne može se očekivati Allahova pomoć, a varati ljude. Ne može se dozivati jedinstvo ummeta, a ne poštovati zakone svoje države, tuđa prava i preuzete obaveze.

Ako insistiramo na pravdi, ali je ne provodimo, ako od drugih tražimo poštenje, ali opravdamo korupciju kada je naša, ako nam je draga pobožnost a u poslu smo neprincipijelni to govori više o slabosti našega karaktera, naše lične vjere i ubjeđenja a manje o društvenom sistemu. Ako želimo svijetlu budućnost, moramo početi od sebe. Od svoje kuće, svog posla, svoje riječi, svoje odgovornosti. Islam je uvijek pobjeđivao onda kada su ga muslimani ozbiljno živjeli.

Volimo Kur’an, učimo Kur’an, plačemo slušajući Kur’an, podstičemo svoju djecu da vole i uče Kur’an, i to je velika vrijednost. Ali, sve je manje onih koji žive Kur’an, koji drže do propisa Kur’ana, koji se plaše da se ne ogriješe o slovo Kur’ana, izgleda da nas je sve manje strah Boga. Kao da nikada nećemo umrijeti. Kao da nikada nećemo pred Bogom račun polagati. A Bog sve vidi i sve zna.

Allahu naš, vrati nas suštini vjere, a ne njenoj formi. Popravi naše stanje, jer mi bez Tvoje pomoći ne možemo popraviti sebe. Amin.

 

Hafiz dr. sci. Edin ef. Peštalić
(23. 1. 2026. godine, Džamija ”Kralj Abdullah”)