Uzvišeni Allah je stvorio ljude i sve što postoji. Život na ovom svijetu je uredio posebnim kozmičkim zakonima koji ne odstupaju od Njegove volje. Ljudima je dao pravo izbora da vjeruju, čine dobra djela i da za to budu nagrađeni na oba svijeta, ili da budu nevjernici i da snose posljedice na oba svijeta.
Jedan od Njegovih kozmičkih zakona jeste da – ukoliko ljudu budu izbjegavali zlo i činjenje grijeha – neće biti kažnjavani raznim katastrofama i iskušenjima poput poplava, suša, epidemija, ratova, neimaština itd. Pored ovih fizičkih kazni, postoje i druge posljedice griješenja i nečinjenja dobra.
Primijetno je da mnogi ljudi danas osjećaju strah, nesigurnost, očaj, nezadovoljstvo, odsutnost, depresiju, stres i sl. Sve je to rezultat neizvršavanja Allahove zapovijedi da se čini dobro, a da se zlo izbjegava. Možemo zaključiti da, ako nema dobra, onda je na sceni zlo, a širenjem zla ljudi gube imunitet koji im je obećan od Allaha, dž.š., i onda su izloženi posljedicama koje proizvodi to zlo. Navedene su činjenice na koje ukazuju mnogi ajeti i hadisi, a svakako i životno iskustvo i događaji. Uzvišeni Allah je rekao: Zbog onoga što ljudi rade, pojavio se nered i na kopnu i na moru, da im On dâ da iskuse kaznu zbog onoga što rade, ne bi li se popravili. (Er-Rum, 41) A u drugom ajetu stoji: Zar – kad vas je snašla nevolja koju ste vi njima dvostruko nanijeli, možete reći: “Otkud sad ovo?!” Reci: “To je od vas samih!” Allah, zaista, sve može.“ (Ali Imran, 165) A najbolje na to ukazuje ajet: Kakva god vas nesreća zadesi, to je zbog grijeha koje ste zaradili, a On mnoge i oprosti. (Šura, 30)
Očito je da javno činjenje grijeha nužno iziskuje kolektivnu odgovornost, a samim tim i opću kaznu. O tome nam pobliže govori hadis od Abdullaha b. Omera, radijallahu ‘anhu, koji je rekao: „Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, okrenuo se prema nama i rekao: ‘O skupino muhadžira, ako budete iskušani s pet stvari, a molim Allaha da to ne doživite, u jednom narodu se neće proširiti razvrat u toj mjeri da ga javno čine a da se među njima neće proširiti kuga i (zarazne) bolesti koje nisu bile poznate onima koji su bili prije njih; i nijedan narod neće zakidati na kantaru i vagi a da neće biti iskušani sušom, teškim sticanjem oprskbe za život i nepravednim vladarom; i nijedan narod neće uskratiti zekat na svoju imovinu a da im neće biti uskraćena kiša s nebesa, i da nije životinja ne bi je ni bilo; i nijedan narod neće prekršiti Allahov ugovor i ugovor Njegovog poslanika a da Allah neće dati da ga nadvlada njegov neprijatelj i uzme nešto od onoga što je njihovim rukama; i ako vladari jednog naroda ne budu sudili po Allahovoj knjizi i ne budu izabrali od onoga što je Allah objavio, Allah će dati da se međusobno ubijaju.’“ (Ibn Madže, hasen) Zatim hadis u kojem se navodi da je Zejneba, radijallahu ‘anha, pitala Muhammeda, sallallahu ‘alejhi ve sllem: „Zar ćemo biti uništeni a među nama ima i dobrih?“ „Hoćete ako se zlo namnoži i proširi“, odgovorio je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem. (Buharija) Ovo je i konkretno tumačenje ajeta: I izbjegavajte ono što će dovesti do smutnje koja neće pogoditi samo one među vama koji su krivi, i znajte da Allah strašno kažnjava. (El-Enfal, 25)
Poznato je da javno činjenje grijeha uskraćuje oprost, kako je došlo u hadisu. Logično je da javno činjenje grijeha bude strožije sankcionisano. Grijeh javnim činjenjem postaje adet ukoliko izostane sprečavanje. Kada postane adet, onda je njegovo sprečavanje veoma otežano i oni koji na njega ukazuju često budu izopćeni. Danas je to iz adeta uznapredovalo na nivo trenda, hvalisanja i promoviranja grijeha, a za takve Allah Uzvišeni u Kur’anu kaže: A kada mu se rekne: “Boj se Allaha!” – on se onda ponosi grijesima. Njemu je dosta Džehennem, a on je, doista, grozno boravište. (El-Bekare, 206) Ovakva situacija samo otežava ukazivanje na grijehe. Postavlja se pitanje kakav je status onih koji prešućuju, ne ukazuju i ne osuđuju ovakve pojave. Da li vjernik može ostati ravnodušan i podleći prefinjenim podvalama koje služe kao opravdanje za činjenje grijeha?
Šejtan i njegovi pomagači iznalaze razne načine, shodno okolnostima i vremenu, kako da ljude navedu na grijeh. Imaju savremene metode koje su razradili u našem vremenu. Navode i ubjeđuju ljude da imaju pravo da rade šta hoće, da iskorištavaju svoje potencijale i darove koje imaju, da prate svoje osjećaje i ono što im njihov nefs zapovijeda. Druge uče da ih moraju poštovati, uvažavati, prihvatiti kao dio društva i nikako osuđivati. Ukoliko se pojavi neko s kritičkim pogledom, biva osuđen. Na ovakav način grijeh postaje trend kojim se ljudi ponose gdje god mogu, te javno to ispoljavaju. Vjernici ne smiju ostati ravnodušni i nasjedati na ovakve doskočice i podvale, jer veoma je bitno na čijoj smo, odnosno na kojoj smo strani.
Obaveza zajednice je da postoje oni koji će pozivati, naređivati i preporučivati dobro, a od zla odvraćati i sprečavati da se ono čini i širi poput korova. Allah Uzvišeni zapovijeda: I neka među vama bude onih koji će na dobro pozivati i tražiti da se čini dobro, a od zla odvraćati – oni će šta žele postići. (Ali Imran, 104) To je dužnost i svakog pojedinca shodno situaciji, kako nam to naređuje naš Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: „Ko od vas vidi neko loše djelo i u stanju ga je spriječiti svojom rukom, neka ga spriječi rukom. A ako ne može rukom, neka ga onda spriječi jezikom. Ako ne može jezikom, neka ga srcem prezre i osudi, a to je najslabiji vid imana.“ (Muslim) Neutralnost vjernika poistovjećuje sa počiniocima i vjernik sebi ne smije dopustiti da bude ravnodušan prema činjenju grijeha jer su posljedice katastrofalne. To nam najbolje oslikavaju sljedeći ajeti: Jezikom Davuda i Isaa, sina Merjemina, prokleti su oni od sinova Israilovih koji nisu vjerovali – zato što su se bunili i uvijek granice zla prelazili: jedni druge nisu odvraćali od grješnih postupaka koje su radili. Ružno li je zaista to kako su postupali! (El-Maida, 78 – 79) U drugim ajetima stoji: A kad neki od njih rekoše: “Zašto opominjete narod koji će Allah uništiti ili ga teškim mukama namučiti?” – oni odgovoriše: “Da bismo se pred Gospodarem vašim opravdali i da bi se oni grijeha klonili.” I kada zaboraviše ono čime su bili opominjani, Mi izbavismo one koji su od navaljalih djela odvraćali, a teškom kaznom kaznismo grješnike, zato što su stalno u grijehu bili. (El-A’raf, 164 – 165)
Vjernik je dužan da ukazuje na grijehe, da ima opravdanje kod Gospodara, pa možda oni koji griješe prestanu s griješenjem, jer nikada se ne zna. Ovima koji se pozivaju na slobodu ispoljavanja svega što im se prohtije kažemo da to nemaju pravo jer time nanose štetu drugima, a nanošenje štete ni u jednom zakonu nije dopušteno. Ako upitaju za štetu, neka pogledaju oko sebe šta se događa i bit će im jasno, osim ako im srca nisu slijepa i zahrđala.
Piše: Esnaf Imamović
Tekst je objavljen u Ramazanskim novinama Medžlisa Tuzla, ramazan 2024. godine