Piše: Nedim Alić
Milenijska postojanost, tradicija i kultura Bosne i Hercegovine uvijek su izazivale divljenje i poštovanje velikih naučnika, književnika, humanista i dobronamjernih ljudi.
To je prostor na kome stoljećima žive pripadnici različitih naroda, religija i kultura, ljudi drukčijih svjetonazora i uvjerenja. Ono što u nekim dijelovima svijeta izgleda nezamislivo, Bosna to stoljećima živi. Zato je svaki pokušaj pripisivanja Bosni i Hercegovini i njenim ljudima osobina mržnje, podjele i netolerancije besmislen i pogrešan. Sve je to, ako je u njoj i prisutno, došlo ciljano i nedobronamjerno sa strane, sa dobro poznatih adresa neprijatelja ove zemlje. Oni koji pokušavaju takve lekcije Bosni upućivati trebaju se dobro pogledati u ogledalo.
Barbari, raspirivači mržnje i kolonizatori su, međutim, u svim vremenima željeli njene vrijednosti i ljepote prisvojiti, iskoristiti ili uništiti. Neki su to pokušali gušenjem svijesti o njenim vrijednostima i tragovima postojanja na ovom prostoru, nametanjem kompleksa niže vrijednosti njenom narodu, identitetskim obezglavljivanjem, negiranjem i zabranjivanjem bosanskohercegovačke posebnosti u nacionalnom, jezičkom, književnom i kulturnom smislu. Kada im to nije uspjelo, odlučili su svoje planove, kao u ovoj posljednjoj dvostrukoj agresiji (1992 – 1995) na Bosnu i Hercegovinu, ostvariti oružjem.
Mnogo je nevinih žrtava, boli i patnje ova zemlja doživjela. Zato voljeti Bosnu nije obični patriotizam. To je i ne zaboraviti žrtve genocida u Srebrenici, ubijenu djecu, silovane majke i sestre, majku Prijedorčanku Havu Tatarević, njenih šest ubijenih sinova i muža, majke Srebrenice Hatidžu Mehmedović i Nuru Alispahić, njihove ubijene sinove i muževe, svjedočenje Šemse Džaferagića iz Biljana kod Ključa, kome su ubili oca, suprugu, sestru, brata i dvoje djece, sina od 4 godine i bebu od 5 mjeseci, mučenog i ubijenog imama Nesib-ef. Ramića, njegovo četvero djece i suprugu… Braniti Bosnu i njene žrtve je moralna, ljudska, vjerska i intelektualna dužnost svakoga čovjeka.
Pravo je čudo kako je, u okolnostima neprijateljski raspoloženih susjeda, osvajačkih imperija, agresija, genocida, Bosna i Hercegovina opstala do danas. Međutim, postojali su odlučni ljudi u njenoj daljoj i bližoj povijesti u svim segmentima društvenog djelovanja, koji su se uvijek, bez dilema i kalkulacija, suprotstavljali zlu, nasilju i nepravdi, i koji, svakako, imaju zasluge za njen opstanak. Njihova imena su upisana u historiju ove zemlje, izgovarat će se s ponosom i bit će podsjetnik i inspiracija novim generacijama kako se Bosna časno branila.
Pa i kada su svi mislili da će Bosna šapatom pasti, kada je bila suočena sa dvostrukom agresijom i domaćim izdajnicima, sa izdajom međunarodne zajednice, ona nije poklekla, nego je njeno hrabro vođstvo jasno reklo da će se boriti za njenu slobodu i nezavisnost. Armija Republike Bosne i Hercegovine je izvojevala jednu od najčasnijih ratnih pobjeda u povijesti ljudske civilizacije. Odbranila je svoju domovinu i osvojila srca svih časnih ljudi.
Naša obaveza je da njegujemo kulturu pamćenja i ne zaboravimo cijenu koja je plaćena za opstojnost, državnost i nezavisnost Bosne i Hercegovine. Promijenimo tu ružnu naviku da se prema vlastitoj žrtvi, genocidu i patnji odnosimo nemarno. Zaborav je naša historijska greška koja je skupo plaćana. Imati domovinu predstavlja slobodu, ponos i dostojanstvo, ali i obavezu i odgovornost. Trebamo biti otvoreni ljudi, za mir, zajednički život, integracije, ali ne smijemo biti naivni. Jer našu bezgraničnu dobrodušnost i naivnost su drugi uvijek koristili.
Još teža borba za Bosnu i Hercegovnu traje u miru. Nikoga ne trebaju čuditi politički i drugi napadi na njenu državnost i suverenost. To je sudbina ove zemlje. Rat protiv nje se danas vodi drugim sredstvima. Ali, sve je do nas koji je volimo, da li ćemo biti mudriji, jači i jedinstveniji od njenih neprijatelja. I to nije samo politička i medijska bitka sa našim neprijateljima, nego bitka za očuvanje hrabrosti, dostojanstva, pravde i morala unutar našeg naroda i domovine. Sjeme razdora, pesimizma, beznađa, nepravde, nemorala, korupcije koje se svakodnevno sije među nama samima mnogo je opasnije.
Jedna od težih borbi je, svakako, borba sa nama samima, sa našim lošim navikama, sa našim konformizmom, sa našim tradicionalnim kolektivnim devijacijama kao što su egoizam, sebičnost, potkupljivost, a posebno sa nekim našim čudnim, nerazumnim i neopravdanim kompleksom da potcjenjujemo svoje vlastite vrijednosti, što nekada može prerasti i u samomržnju.
Jedan od poslijeratnih planskih pokušaja njenog slabljenja je i podmetnuta teza kako je voljeti Bosnu i Hercegovinu, iskazivati osjećanja prema njoj, promovirati njene kulturne i druge vrijednosti nacionalizam. Nažalost, neki od nas su to naivno prihvatili, pa su, dok svi civilizirani ljudi ponosno ističu vrijednosti svojih zemalja, bježali od sebe. Voljeti svoj zavičaj, domovinu, kulturu, jezik je normalno ljudsko osjećanje i obaveza. To treba biti bezuslovna odanost.
Svjesni tih životnih činjenica, koje potvrđuju i naši veliki književnici u svojim djelima, da svaki pokušaj bijega od onoga što jesmo predstavlja lutanje i poniženje, a da je dug koji imamo prema maternjem jeziku, domovini i kulturi nemjerljiv, ponosno čuvajmo i ističimo vrijednosti našeg naroda i domovine Bosne i Hercegovine.
Nedim Alić