Hvala pripada Allahu. Neka je hvala Allahu koji ljude stvara nejakim i slabim, pa im poslije slabosti daje snagu, a onda ih u starosti ponovo čini slabim i nemoćnim. Njemu pripada svaka hvala i neka je slavljem On. On otvara vrata oprosta i tewbe ko oprosta traži.
Svjedočim da nema Boga osim Allaha. Kome Allah hoće da na pravom putu bude On njegova prsa prostranim učini i srce njegovo uputi. I svjedočim da je naš vjerovjesnik Muhammed, Božiji rob i Njegov poslanik. Neka su salavat i selam na njega, njegovu porodicu, njegove ashabe i sve one koji ih slijede do Sudnjega dana. Na početku i vama i sebi bogobojaznost preporučujem.
Poštovani džemate!
Među brojnim problemima koji se postavljaju pred današnje muslimansko društvo je svakako i manjak kritičnosti prema sebi i prema svakom segmentu svog „islamskog načina života“. Muslimani su previše emotivni, što naravno nije pogrešno ako je umjereno. No, naša emotivnost je dovela do toga da čak ne možemo prihvatiti istinu kad se ona sukobljava s našim emocijama. Samokritika i samopropitivanje bi trebalo da nas natjera prvenstveno da dobro analiziramo kakav je naš odnos prema našem Gospodaru, prema Poslaniku Muhamedu, a.s., i njegovom sunnetu, prema zajednici kojoj pripadamo i na kraju kakvi su naši međusobni odnosi.
Zašto su današnja muslimanska društva slaba i zaostala? Pitanje je na koje sebi često ne uspijevamo kvalitetno odgovoriti.
Uzvišeni Allah kaže: ”O vjernici, brinite se o sebi; ako ste na Pravome putu, neće vam nauditi onaj ko je zalutao! Allahu ćete se svi vratiti i On će vas obavijestiti o onome šta ste radili.” (El-Maide, 105.)
Kao što zapušteni bolesnik kada konačno ode doktoru obično iz doktorske ordinacije ne izlazi sa jednom dijagnozom i iz apoteke ne nosi jedan lijek već nekoliko njih, tako i nama kao zajednici koja se ”zapustila” u svakom smislu neće pomoći jedan lijek.
Dvije dijagnoze nam je ustanovio Poslanik, a. s., kada je rekao: “Doći će vrijeme pa će drugi narodi nasrnuti na vas kao što gladan svijet navali na posudu sa hranom. Neko od prisutnih upita: Je li to zato što će nas biti malo? Ne, odgovori Poslanik. Naprotiv, bit će vas puno ali ćete biti kao pjena. Allah će iz grudi vaših neprijatelji ukloniti strah koji od vas imaju a u vaša srca će ubaciti slabost. Koja je to slabost, Božiji Poslaniče, upitaše? Ljubav prema dunjaluku i prezir prema smrti.’’ (Ebu Davud)
Voljeti dunjaluk, njegove blagodati i ukrase samo po sebi nije grijeh pod uvjetom da smo ih stekli na halal način. Ali ono što jeste grijeh, i ono što nas čini slabim jeste pretjerivanje u toj ljubavi, to je stanje kada dunjaluk počne da posjeduje nas a ne mi dunjaluk.
Poslanik, a.s., također kaže: “… Čuvajte se pohlepe jer je ona uništila one prije vas: učinila je pa su pokidali rodbinske veze, pa su prava i hakove jedni drugih počeli otimati; pa su se odali razvratu, pa su se počeli ubijati….” (Ibn Hibban i Hakim) Dakle, pohlepa nas čini slabim tako što uništava naše međuljudske odnose.
Koliko je puta međa od 20 cm zavadila komšije pa na sudu potroše više para nego što vrijedi i ta međa i ono zemlje oko nje. Koliko puta je ostavština iza roditelja posvađala braću i sestre? Koliko puta je marka ili euro unijela zavisti i pakosti među nas pa smo podijelili džemate, stranke, uništili prijateljstva, brakove, naše međusobno povjerenje?
Drugi uzrok naših slabosti Poslanik, a.s., je nazvao strahom od smrti. Zapravo, riječ je o nespremnosti na žrtvu čiji je vrhunac, svakako, spremnost da se položi život ako je potrebno.
Uoči bitke posljednji veliki perzijski general Rustem šalje muslimanskom vojskovođi Sa’d ibn Ebi Vekkasu izaslanika sa porukom da se njegovi dojučerašnji čobani ne igraju sa njima Perzijancima koji su nadživjeli i Grčku i Rim, a sa Bizantijom se uspješno bore stoljećima, jer im se u protivnom ne piše dobro. Sa’d ibn Ebi Vekkas, r.a., mu je odgovorio vrlo kratko: ne znam šta ste radili s Grcima, Rimljanima i Bizantijcima, ali znam da vam ujutro dolazim sa vojskom ljudi kojima je draža smrt nego vama život! Vrlo brzo čitav se svijet osvjedočio u istinitost tih riječi.
Adijj sin Hatimov, bijaše na strani onih koji su se suprostavljali Poslaniku. Nezadovoljan razvojem situacije u Medini odlučio je otići u daleki Šam, a tamo bijaše bizantijska, kršćanska vlast. I gle čuda, ni tamo ne nađe mir i zadovoljstvo, pa se odluči vratiti u Medinu. O svom susretu s Poslanikom kazuje: „Odlučio sam se vratiti i vidjeti, ako je Muhammed lažac ili kralj, neće to moći od mene sakriti, a ako je iskren, slijedit ću ga kao što ga drugi slijede. I kad stigoh u Medinu, pronađoh Poslanika, a.s., nazvah mu selam, a on me upita: „Ko si ti?“ „Adijj sin Hatimov“, rekoh. On me povede u svoju kuću, a na putu do nje zaustavi ga jedna krhka, slabašna starica s kojom je on dugo ostao u razgovoru o nekom njenom problemu. Rekoh: „Tako mi Allaha, ovo nije postupak kralja.“ A kad uđosmo u kuću, on mi dade kožni jastuk natrpan palminim lišćem da na njega sjednem, a on sjede na tle, i opet zaključih da ovako kralj ne postupa. Potom mi Poslanik reče: „Šta tebe, o Adijj, spriječava da uđeš u islam? Možda to što vidiš da muslimani žive u oskudici, a njihovi neprijatelji u izobilju, ali upamti, brzo će se to promijeniti. Vidjet ćeš u muslimana mnogo imetka, niko ga neće htjeti. Možda te spriječava to što vidiš da su muslimani slabi i nezaštićeni, u odnosu na neprijatelja malobrojni, ali i to će se brzo promijeniti. Žena će iz Iraka na devi ubrzo bezbijedno hodočastiti Kabu. A možda tvoj ulazak u islam spriječava činjenica da danas vlast ne pripada muslimanima, već drugima, ali i to će se promijeniti, brzo će bijeli dvori u Babilonu biti za njih otvoreni.“ Kada sam to čuo odlučih se promijeniti, odlučih ući u islam i svoj život prema propisima njegovim urediti“.
Mnogi danas odlaze u neki svoj Šam, želeći mir i spokoj, tražeći imetak, ali ne nađoše zadovoljstvo. Neki slijepo slijede nove društvene trendove tražeći sreću, ali je ne nađoše. Neki su otišli u posve tuđi, islamu dalek, obrazac života kako bi duši smiraj našli. Ali, duboko u duši i dalje osjećaju nemir.
Nisu muslimani ni onda kada je Adijj sin Hatimov tražio istinu, niti bilo kada u povijesti bili u oskudici zato što su muslimani niti zato što im je to neko nametnuo. Tada su bili slabi i siromašni jer to bijahu njihovi počeci, muslimana bijaše malo. Danas su slabi i uprkos brojnosti i izuzetnim resursima kojima raspolažu, siromašni, jer pogrešno razumijevaju vjeru, spori su i lijeni, a korupcija i druge pošasti haraju muslimanskim društvima.
Braćo i sestre u vjeri,
Šta nas spriječava da budemo bolji? Ako su muslimani danas siromašni, pa to se može promijeniti. Ako su slabi i nezaštićeni, pa i to se može promijeniti. Ako vlast danas, ona koja upravlja svjetskim tokovima, ne uvažava muslimane, pa i to se može promijeniti.
Da bi se promijenilo, moramo se mi promijeniti. Radom i trudom i ispravnim korištenjem resursa, možemo pobijediti siromaštvo. Jedinstvom ćemo se osnažiti i od tlačenja i progona zaštititi i postati nezaobilazan faktor u svim segmentima života.
Divimo se društvima u kojima se pravedno postupa, a ništa ili skoro ništa ne činimo da i sami napravimo društvo zasnovano na pravdi. Možemo pojedinačno biti pobožni do krajnih granica, možemo organizirati bezbroj tribina, predavanja, mevluda i večeri Kur’ana, ali ako ne uspostavimo društvo u kojem se zakon poštuje i primjenjuje, nećemo daleko dogurati.
Naši nemiri u nama su rezultat neživljenja u društvu u kojem su šanse jednake za sve, u kojem su svi pred zakonom isti, u kojem se lopovluk i krađa sankcionišu, u kojem se nikome ne pogoduje zbog njegove pripadnosti nekoj političkoj opciji ili zbog bogatstva ili društvenog položaja.
Naša kibla nije Zapad ni Istok već Kaba. Naš način života ne treba biti ni zapadni ni istočni već islamski. Dobro ne dolazi sa zapada ili istoka već od iskrenog, poštenog rada i života u moralnom društvu. Ne smijemo biti stranci u svojoj vjeri. Ponekada se čini da mnoge istine vjere ne razumijemo ili u najboljem smislu nam je potrebno društveno resetovanje.
Neki se među nama kao slijepci okreću Evropi, Americi, Bliskom istoku itd., kao da je to naš pravac u životu. Islam je naš pravac. Ali izgleda da mi islam da ne razumijemo i ne živimo.
Pod jarmom nesloge i nerazvijenosti počeli smo vjerovati da nismo bitni, da ne vrijedimo, da ne možemo parirati drugima. Ako tako nastavimo počet ćemo vjerovati da naši životi ne vrijede i polahko se pretvaramo u roblje. Neki su to već odavno postali.
Zapitajmo se jesu li naše svakodnevne društvene krize produkt naše gluposti, naše nesposobnosti, naše zaostalosti ili nam je nametnuto mišljenje da ne može drugačije? Zar se reforme ne mogu uraditi bez pompoznih najava kriminalnih afera, bez iznošenja prljavog veše, bez svađa, podmetanja, prijetnji…? Može, naravno. Napredna društva probleme rješavaju razgovorom i dogovorom a kriminalce i loše momke hapse bez kamera, bez najava, bez puno priče.
Da bismo uspjeli u našoj namjeri da budemo uređeno i napredno društvo moramo biti slobodni. A potpunu slobodu nam jedino može dati islam. Međutim, sloboda nije mogućnost da se sve uradi. Sloboda ne znači odsustvo morala. Biti muslimani znači biti uvijek odgovoran, raditi svoj posao, završavati svoje obaveze i upuštati se u poslove i obaveze shodno svojim kvalifikacijama i kompetencijama.
Od svega rečenog, nije najžalosnije to što više od 2 milijarde muslimana u političkom, društvenom, ekonomskom i svakom drugom smislu ne predstavljaju relevantan faktor u svijetu već kako toliko dugo kao vjernici i ljudi možemo živjeti s tom činjenicom.
Gospodaru naš, oprosti nama i roditeljima našim i svim vjernicima na dan kada se bude polagao račun! Gospodaru nas, podari nam u ženama našim i djeci našoj radost i učini da se čestiti na nas ugledaju. Amin.
Dr. sci. hfz. Edin ef. Peštalić
( 03. novembar 2023. godine, Džamija „Kralj Abdullah“)