Patriotizam, domoljublje ili rodoljublje (lat. patria – otadžbina, domovina, zavičaj) je ljubav prema domovini i njenim karakteristikama (kao što su narod, jezik, kultura, politika, historija, predanje i tradicija, simboli, te najznačajnije autentične institucije iz sfere politike, odbrane, sporta, nauke, prosvjete, kulture i religije), koji, istovremeno, podrazumijeva otvoren, tolerantan i ravnopravan odnos prema drugima i njihovim karakteristikama, bez bilo kakve isključivosti.
Patriotizam je stalno i uporno nastojanje da se radi na afirmaciji onih karakteristika koje su društvo i živote učinili i čine boljim, slobodnijim i nadahnutijim. Odražava se, između ostalog, i kroz osjećaj ponosa prema dostignućima i kulturi zemlje koju nazivamo domovinom, nastojanju da se njeguje i razvija njen karakter i identitet, osjećaj povezanosti sa ostalim pripadnicima zajednice, ali i kao izraz pripadnosti i privrženosti zavičaju u odbrani vrijednosti demokratskog društva, osnovnih ljudskih prava i sloboda.
Patriotizam se razlikuje od nacionalizma i šovinizma, utoliko što se patriota identifikuje sa domovinom i narodom kojem pripada, bez stavljanja i izdizanja istih iznad drugih naroda, čime ne ugrožava, ne umanjuje, ne nipodaštava i ne potcjenjuje slobode i prava drugih i drugačijih.
Ekstremni, agresivni nacionalizam (i njemu slične nasilne ideologije), koji teži ograničavanju i atakuje na slobode drugih nacija, religija, rasa i njihovih obilježja, raspiruje mržnju i poduzima radnje protivne pravima čovjeka i građanina, islam osuđuje i zabranjuje, jer je islam protiv svakog pretjerivanja, isključivosti, netrpeljivosti, a pogotovo protiv svakog ugnjetavanja, nasilja i nepravde, bilo prema svom, bilo prema nekom drugom narodu, iz ma kakvih razloga ili u ma kakve svrhe. Takav ekstremni nacionalizam u islamskoj literaturi označava se kao asabijjet, na koga je Muhammed, a.s., upozoravao, te u jednoj predaji stoji: ”Ko napusti pokornost i raziđe se sa zajednicom (džematom), pa umre, umro je paganskom (džahilijetskom) smrću. Ko pogine pod zastavom asabijjeta (zaslijepljenog nacionalizma) ili pomažući isti, taj je umro paganskom (neislamskom) smrću. Ko napadne moj ummet (naciju), udarajući i čestitog i grešnog pripadnika moga ummeta, ne bojeći se da udara vjernika iz mog ummeta, niti poštuje dogovor dogovoren sa drugom strankom, niti je moj, niti sam ja njegov.” (Muslim)
Iako se riječ “patriotizam” eksplicitno ne spominje u Kur’anu, pažljivim proučavanjem kur’anskih ajeta i hadisa Poslanika, a.s., islamski učenjaci zaključuju da isti, što na posredan, što na neposredan način, potiču na patriotizam, ljubav i žrtvovanje prema domovini, uz poštivanje drugog.
“O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji kod Allaha je onaj koji ga se najviše boji, Allah, uistinu, sve zna i nije Mu skriveno ništa.” (El-Hudžurat, 13) „(…) Kako i zašto se mi ne bismo borili u ime Boga, kad smo protjerani iz svoje domovine i rastavljeni od svoje djece!“ (El-Bekare, 246).
Allahov Poslanik, alejhis-selam, je kazao: “Ko pogine u odbrani svog imetka, on je šehid; ko pogine braneći svoj život, on je šehid; ko pogine u odbrani svoga brata, on je šehid; ko pogine braneći svoga komšiju, on je šehid; ko pogine propovijedajući pravu vjeru, istinu i moral, on je šehid.“ (Tirmizi)
Samo iz navedenih kur’anskih ajeta i hadisa Muhammeda, alejhis-selam, da se razumjeti da svi ljudi vode porijeklo od jednog čovjeka i žene (i to je ono što ljude čini jednakima), da je Božija volja podjela na narode (uz obavezu upoznavanja i međusobnog uvažavanja), te da je ljubav i žrtvovanje za svoju domovinu, ljudska i vjerska prava, slobodu, moralna obaveza i da za to žrtvovanje slijede dunjalučke i ahiretske nagrade.
Patriotizam je dio sunneta. Iz života Poslanika, alejhis-selam, jasno se može razumjeti da je on bio uzor i u osjećanju za rodnom grudom. Zbog ograničenosti prostora, navešćemo samo neke primjere. U jednoj predaji stoji da se Poslanik, alejhis-selam, kada ju je napuštao, obratio Mekki sa ljubavlju i čežnjom, govoreći: “Kako si divna, zemljo, i koliko si mi draga! Da me moj narod nije istjerao iz tebe, ne bih nikada živo na drugom mjestu.” (Tirmizi)
Osim snažnih osjećanja koja je imao prema domovini, Poslanik, alejhis-selam, je i praktično pokazivao i dokazao svoj patriotizam. Tako, naprimjer, iako je morao napustiti rodnu Mekku, ni Poslanik, alejhis-selam, ni muslimani nisu od nje odustali, dok u konačnici nisu ponovo u nju ušli kao oslobodioci. Također, u Medini, zajedno sa svojim sljedbenicima, Poslanik, alejhis-selam, gradio je muslimansku zajednicu na temeljima pravednosti, stabilnosti i osnaživanja iste na svim poljima, uz uvažavanje i suživot sa drugim i drugačijim.
Patriotizam je sunnet i ranijih poslanika. Spomenućemo primjer poslanika Ibrahima, alejhis-selam, koji je molio Allaha, dž.š., za sigurnost i opskrbu Mekke: “I kad Ibrahim reče: ‘Gospodaru moj, učini ovaj grad sigurnim i opskrbi njegove stanovnike raznim plodovima, one među njima koji budu vjerovali u Allaha i u Onaj svijet.’” (El-Bekare, 126) Dova za sigurnost i blagostanje domovine je jasan znak patriotizma.
I historija islama puna je primjera značajnih muslimanskih ličnosti koji su njegovali patriotizam. Iako su djelovali globalno, nisu zaboravljali i ponosno su isticali njihovo porijeklo i ljubav prema određenom gradu (Kufljanin – El-Kufi), pokrajini ili zemlji (Egipćanin – El-Misri), plemenu, rodu ili porodici (El-Adevi), narodu (Arap – El-Arebi) itd.
Puno je stihova napisano od strane pjesnika muslimana o ljubavi prema domovini. Tako je jedan napisao: “Moja domovina je meni skupocjena pa makar mi i nasilje činila; makar ja u njoj bio i gladan i go!”; a drugi: “Ne idi iz domovine u tuđinu; sjeti se tegobe tuđine! Zar ne vidiš da i zelena grana kada se pomakne sa svog stabla uvehne?” Biografi i historičari zaključuju da su upravo na krilima kur’anskih poruka i sunneta Poslanika, alejhis-selam, njegovali ta osjećanja i praktično djelovali za dobrobit domovine.
I Bošnjaci nisu izuzetak u ovome. Primjer toga je slučaj našeg književnika i alima iz Mostara, Mustafe Ejubovića, poznatijeg kao Šejh Jujo. Kažu da upravo u vrijeme kad mu je u Istanbulu obećana profesura na jednoj od prvih medresa, pozovu ga Mostarci u domovinu da naslijedi muftiju koji je preselio. Sav trud prijatelja da ga zadrže u Istanbulu, gdje bi ga možda čekala sjajna budućnost, bio je uzaludan. Svakome ko bi ga nagovarao da ostane odgovorio bi: “Ja osjećam da povjetarac Svemogućeg dolazi od strane Hercegovine”. Vratio se u domovinu i dao svoj pozitivan doprinos.
Dakle, imajući u vidu šta o tome govore Kur’an, riječi i praksa Muhammeda, alejhis-selam, historija islama, jasno je da islam patriotizam (ljubav prema svome narodu i domovini) ne samo da ne zabranjuje, već, kao nešto što će doprinositi društvenom razvoju i jedinstvu, potiče. Istovremeno, nacionalizam i njemu slične ideologije, koje zagovaraju izdizanje iznad drugih, ograničavanje i atak na slobode drugih nacija, religija, rasa i njihovih obilježja, raspirivanje mržnje i poduzimanje radnji protivnih pravima čovjeka i građanina, islam oštro osuđuje i zabranjuje.
Iz toga proizilazi da je dobar, svjestan i savjestan musliman istovremeno i istinski patriota. On je svjestan da je za pravilan ljudski i islamski život potrebno oboje: da domovina i narod, uz sve one vrijednosti i dobra koja treba da nose u sebi i pri sebi, omogućavaju čovjeku pojedincu svestran slobodni razvoj, i da bez njih nema života i opstanka. S druge strane, njegova vjera i život u skladu sa njenim učenjima oplemenjuju i daju uputstvo za ispravan smjer življenja i djelovanja.
Istinski vjernik patriota nije, kako to neko napisa, onaj koji povremeno pokazuje kratak, pomahnitali izljev emocija niti onaj koji euforično maše državnom zastavom, već onaj koji mirno i postojano pokazuje predanost svojoj zemlji cijeloga života u težnji da ona bude stabilna, snažna i pravedna. Patriotizam je mnogo više od lijepih riječi, floskula i praznih fraza kako je domovina važna, a, s druge strane, činjenje svega što slabi njene institucije, njenu snagu i ugled, što je zapravo u funkciji njenog djelotvornog rastakanja. On se ne ograničava samo na dove i emotivne govore, već zahtijeva da, kada je domovina ugrožena ili napadnuta, građani odlučno stanu u njenu odbranu i bore se protiv svake prijetnje i agresije; hitno rješavanje unutrašnjih nesuglasica u skladu s islamskim principima; uspostava jedinstva oko važnih pitanja, jer razjedinjenost vodi ka slabosti i propasti; težnja za uspostavljanjem mira i pomirenja među ljudima i poštovanje prava svih; kontinuiran odgoj i obrazovanje pojedinca i zajednice; odgovornost i profesionalizam u vršenju povjerenih nam poslova; borba protiv siromaštva, neznanja, korupcije i kriminala, poštivanje zakona i propisa države, stalni trud i rad na njenom napretku, na način da svaki pojedinac daje svoj doprinos onako kako i koliko može.
U najkonkretnijem smislu: očistiti svoje avlije, svoje rijeke, svoje kuće, džamije, obrađivati njive, izgrađivati i čuvati svoje institucije, poštovati i uvažavati svoju učene, boriti se za socijalnu pravdu, ljudska i vjerska prava, dati radniku plaću na vrijeme, platiti porez, boriti se protiv mržnje, ogovaranja, podmetanja, smutnje, nasilja svih vrsta, korupcije, mita, lažiranja i kupovanja diploma, radnih mjesta, nepotizma…
Ako se, kako kažu, zemlja oslobađa ljubavlju, a velika postaje djelima, onda, iako suočeni sa nemogućim izgledima, istinski vjernici i patriote u ovoj zemlji mogu učiniti da stvari konačno krenu nabolje.
Pripremila: Almedina Imširović
Tekst je objavljen u Ramazanskim novinama Medžlisa Islamske zajednice Tuzla, 2025. godine