Svaki čovjek je važan i ne treba nikog odbacivati. Ako je dobar pomozi mu da bude bolji, ako je manje doabr pomozi mu da ga izvedeš na dobro.
Hamid-ef. Zahirović, penzionisani imam Gazi Turali-begove džamije, rođen je u Gornjoj Orahovici, općina Gračanica. Završio je Gazi Husrev-begovu medresu krajem 50-tih godina, koja je u to vrijeme bila osmogodišnja škola. Potom je obavljao niz važnih funkcija u Islamskoj zajednici kao član Vrhovnog i republičkog Sabora kao i Starješinstva Islamske zajednice u BiH.
Vaš cijeli radni vijek je vezan za Islamsku zajednicu i za Tuzlu, za tuzlanske gradske džamije ali posebno za Turali-begovu džamiju. Kažite nam nešto o tome.
Nakon završetka Gazi Husrev-begove medrese ukazala se potreba za službu u administraciji u Medžlisu Tuzla, tako da sam tada došao Tuzli. Moj rad ovdje počinje u avgustu 1959. god, gdje sam radio kao knjigovođa i blagajnik, te kao imam, hatiba i muallima u nekoliko gradskih džamija. Potom sam prihvatio službu vjersko-prosvjetnog referanta Medžlisa Tuzla, i to sam obavljao skoro nepuna dva mandata. 1977. godine sam postavljen za imama Poljske, Gazi Turali-begove džamije u Tuzli, i tu sam bio sve do odlaska u penziju, do 2001. godine. Mnogo toga me veže za Poljsku džamiju, džamiju koju je Turali-beg izgradio u polju i oko koje se izgradila Tuzla. Preko dvaseset godina rada u njoj je iznjedrilo mnogo sjećanja, rada i poznanstava.
Kada sam došao u Tuzli, ja nisam poznavao nikog, nikad kao dijete u Tuzlu nisam došao. Sve ove godine građani i građanke ovog grada su mi pružali podršku i posebno sam im zahvalan za to. Tek sad kada sam u penziji u prilici sam da sve to sumiram i vidim koliko sam uradio i koliko me ljudi i ovaj grad cijene i poštuju.
Vaše školovanje, kao i dobar dio službe je vezan za period Jugoslavije, kako je to sve izgledalo tada?!
Prvo, školovanje tada je bilo mnogo teže. Nije bilo nikakvih mogućnosti kojima se pomagalo đacima. Roditelji su morali plaćati školovanje dio u novcu, dio u hrani. Ja sam na kraju četvrtog razreda, ostao bez oca, i bez obzira na to majka je insistrirala na mom završteku školovanja. Allah je pomogao da ja svoje školovanje uspješno i okončam.
Ja nikada nisam imao nikakvih problema, sav moj radni vijek je vezan za Islamsku zajednicu i imamski posao. Mnogi su u to vrijeme izbjegavali raditi u Islamskoj zajednici misleći da je u to nemoguće raditi zbog okolnosti i prilika u kojima je bila zemlja. No, ja sam se osvjedočio da u mom radu to nije bilo tako.
Detalj sa mevludske svečanosti, Jalska džamija, 60-tih godina
Šta smatrate najvećim uspjehom u svom radu?
Najvećim uspjehom osjećam što sam mnoge mlade ljude usmjerio da hode pravim putem. Dugi niz godina držao sam vjeronauku i mektebsku nastavu u mnogim džematima. U mnogim mjestima u Tuzli nije bilo prevoznih sredstava pa sam pješke išao do odaljenih mjesta, niti je bilo puteva niti prevoznih sredstava ali me to nije spječavalo da podučavam tu djecu.
Posebno sam ponosan i na moju saradnju sa „Bosanskom Sumejjom“. Odmah nakon rata u saradnji s njima sam učio žene, majke i sestre kuran‘skom pismu i učenju Kur‘ana. Na tom projektu sam radio oko pet godina i to mi je činilo posebnu radost.
S članicama “Bosnaske Sumejje”
Koja je Vaša poruka kolegama koji danas rade kao imami?!
Cijeli život sam radio u ime Allaha da Njegovo svjetlo islama osvjetljava put istine koje je potrebno svakom čovjeku. Često kažem da je svaki čovjek važan i ne treba nikog odbacivati. Ako je dobar pomozi mu da bude bolji, ako je manje doabr pomozi mu da ga izvedeš na dobro. I to je moja poruka mojim mlađim kolegama da rade za dobro drugih i sa ljudima jer svi smo mi Allahovi robovi koji će ovaj svijet napustiti sa svojim djelima i trebamo se truditi da što više dobrih djela činimo.
Posljednja genracija polaznika mekteba Poljske džamije sa Hamid-ef. Zahirovićem, 2001. godina, nakon čega je uslijedila obnova džamije
Tekst je objavljen u “Preporodu”, 01. oktobra.2014. godine (broj 19/1029)
Razgovarala: Elmedina Osmić Brzović