Islam je vjera koja štiti akidu (vjerovanje), život, razum, porijeklo – čast i imetak. Da bi ih zaštitio, islam je strogo zabranio sve ono što narušava održavanje, kontinuitet, unapređenje i postojanje ovih prioriteta. Ekvivalentno šteti koju određeni čin nanosi ovim prioritetima, islam ga je sortirao na ljestvici zabrana. Neki od tih činova su pokuđeni, neki strožije pokuđeni a neki strogo zabranjeni – haram. Drugim riječima, činjenjem tih zabranjenih djela, odnosno grijeha mi činimo teške, velike ili male grijehe. Shodno tome, neki od njih izvode i iz vjere, a za neke zaslužujemo kaznu.
U islamskoj etici grijesi se ne posmatraju samo kao individualni moralni propusti, već kao djela koja imaju duboke vjerske, društvene i civilizacijske posljedice. Zbog toga je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u jednom od najpoznatijih hadisa upozorio na sedam posebno pogubnih grijeha, koje je nazvao el-mubikāt – upropaštavajući grijesi, jer oni upropaštavaju vjeru, djela i konačnu sudbinu čovjeka te vode Allahovoj kazni ako se čovjek od njih ne pokaje. Znači da ovi grijesi vode u dunjalučku i ahiretsku propast, ako se čovjek od njih ne pokaje.
Hadis bilježe Buharija i Muslim, što mu daje najviši stepen vjerodostojnosti (muttefekun alejhi), a sadržaj hadisa ukazuje na temeljne vrijednosti koje islam štiti. Ebu Hurejra, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Čuvajte se sedam upropaštavajućih grijeha.“ Ashabi upitaše: „Koji su to, Allahov Poslaniče?“ On reče: „Pripisivanje Allahu druga (širk), sihr (vradžbine), ubistvo osobe koju je Allah zabranio ubiti – osim s pravom, jedenje imetka jetima, jedenje kamate, bježanje s bojnog polja i potvora čednih, bezazlenih i nevinih vjernica.“
- Širk – pripisivanje Allahu druga
Širk je najveći grijeh u islamu, jer direktno narušava temelj vjere – tevhid (monoteizam). U teološkom smislu, to je pripisivanje božanskih svojstava ili božanskih prava nekome mimo Allaha, bilo u rububijjetu, uluhijjetu ili Allahovim imenima i svojstvima. U rububijjetu on podrazumijeva da nekome ili nečemu dajemo epitet gospodara svjetova, stvoritelja svjetova, vladara, upravitelja svjetovima, opskrbitelja, davaoca ili oduzimaoca života, odnosno onoga što je stvojstveno samo Allahu. Dakle, širk je smatrati da neko može upravljati svjetovima ili uzimati učešće u tome sa Allahom, odnosno smatrati da neko može parirati ili biti saučesnik Allahu u onome što je svojstveno samo Njemu uzvišenom.
U uluhijjetu – obožavanju on podrazumijeva da se bilo koji vid ibadeta poput namaza, dove, straha, nade, prinošenja žrtve, oslanjanja i pouzdanja, usmjeri i upućuje nekome mimo Allaha. U osnovi, ono što je okarakterisano kao sušti ibadet u sebi ne smije sadržavati saučesništvo, odnosno njegovo izvršavanje mora biti čisto od širka – pridruživanja i mora biti samo u ime i radi Allaha. Znači, širk u ibadetima znači da ibadet u potpunosti činimo nekom drugom a ne Allahu, ili da u činjenju ibadeta Allahu pridružimo još nekoga ili nešto. Ovo obuhvata i sve vrste kufra – nevjerovanja.
Allah kaže: „Allah neće oprostiti da Mu se neko smatra ravnim, a oprostit će sve mimo toga kome hoće.“ (En-Nisa, 48)
Širk poništava sva dobra djela, izvodi čovjeka iz islama ako je veliki širk, ako čovjek umre u njemu bez tevbe vječno ostaje u džehennemu.
Širk nije samo čin obožavanja kipova; on se može manifestovati i kroz pretjerano oslanjanje na ljude, strah koji nadvlada strah od Allaha, ubjeđenje da mu neko mimo Allaha može korisiti ili štetu nanijeti mimo Allahove volje i vezivanje srca za dunjaluk.
Širk razara unutrašnju slobodu čovjeka i čini ga robom stvorenja, dok tevhid – monoteizam (vjerovanje u jednog Boga) čovjeka oslobađa i uzdiže.
- Sihr – čarolija, obmanjivanje, čvaranje
Sihr je strogo zabranjen jer predstavlja korištenje tajnih radnji i šejtansko-džinske pomoći radi nanošenja štete ljudima ili izazivanja lažnih pojava i obmane. Većina islamskih učenjaka smatra da sihr uključuje kufr, jer se temelji na ponižavanju Allahovih propisa i oslanjanju na šejtanske sile. Sihr predstavlja i napad na razum radi manipulisanja i ostvarivanja skrivenih ciljeva koje osoba ne bi ispunila bez sihra. Isto tako predstavlja napad na čovjekovo zdravlje radi nanošenja štete. Zbog toga što narušava i mentalno i fizičko zdravlje, visoko je rangiran na skali islamskih zabrana.
Sihr razdvaja supružnike i kida rodbinske veze, izaziva bolesti, strah i razdor, ruši oslonac na Allaha, narušava mentalno i fizičko zdravlje i ruši povjerenje među ljudima. Zbog njegove razorne prirode, islam je strogo zabranio i sihr i odlazak sihirbazima. Islam ne priznaje „bijelu“ i „crnu“ magiju – svaka vrsta sihra je zabranjena. Umjesto toga, vjernik se uči oslanjanju na Allaha, zikru i Kur’anu kao istinskoj zaštiti.
- Ubistvo osobe koju je Allah zabranio ubiti, osim s pravom
Islam strogo štiti ljudski život. Nepravedno ubistvo smatra se jednim od najvećih zločina. Dozvoljeno je samo u vrlo ograničenim slučajevima koje propisuje šerijat, uz stroge uvjete i sudski postupak. Hadis nam ukazuje da su to tri slučaja: odmetanje od islama, bespravno ubistvo uz predumišljaj i kada ženjena ili udavana ili trenutno oženjena ili udata osoba počini blud. Ovome se može dodati još slučajeva u kojima šerijat dopušta uzimanje života ukoliko ne postoji alternativa, poput samoodbrane, zaštite porodice i imetka. Nije nam cilj da pobrojimo sve situacije, već da ukažemo da su to veoma ograničeni slučajevi i da niko nema pravo na bespravno oduzimanje života.
Ljudski život u islamu ima svetost (hurmet). Nepravedno ubistvo ubraja se među najveće zločine (kebā’ir), jer predstavlja napad na jedno od pet nužnih šerijatskih načela (mekāsid eš-šerī‘a), a to je pravo na život. „Ko ubije jednog nevinog čovjeka, kao da je ubio sve ljude.“ (El-Maida, 32)
U drugom ajetu Allah, dž.š., nas upozorava da osoba namjernim ubistvom čini toliki grijeh da zaslužuje džehennemsku kaznu: „Onome ko hotimično ubije vjernika kazna će biti – džehennem, u kome će vječno ostati; Allah će na njega gnjev Svoj spustiti i prokleće ga i patnju mu veliku pripremiti.“ (El-Maida, 93)
Ubistvo bez prava nije samo oduzimanje života, već uništavanje porodice; jedan je od najvećih zločina, povlači tešku dunjalučku i ahiretsku kaznu i širi strah i nesigurnost u društvu. Islam uspostavlja ravnotežu između pravde i milosti, ali strogo zabranjuje nasilje bez prava.
- Jedenje imetka jetima
Jetim je dijete koje je izgubilo oca prije šerijatskog punoljetstva i nema zaštitu. Njegov imetak je sveti emanet, a zloupotreba tog emaneta spada u teške grijehe. U Kur’anu stoji: „Oni koji nepravedno jedu imetke jetima, u svoje trbuhe vatru unose.“ (En-Nisa, 10)
Ovaj grijeh pokazuje krajnju nepravdu i bezosjećajnost, odsustvo bogobojaznosti, okrutnost srca, zloupotrebu moći, dovodi do Allahove srdžbe i uništava bereket imetka.
Briga o jetimu u islamu je put ka džennetu, dok njegovo potkradanje vodi propasti. Onaj ko ne preza od imetka ucviljenog jetima s kojim se uglavnom ljudi saosjećaju, taj neće prezati od bilo čijeg imetka.
- Kamata (riba)
Kamata je strogo zabranjena jer nanosi nepravdu, uništava solidarnost i eksploatiše slabije. U Kur’anu i hadisu prijetnja za kamatu spada među najteže prijetnje. Kamata je ekonomski i moralni zločin s dubokim društvenim posljedicama. Ona se zasniva na eksploataciji potrebe drugih ljudi. Allah kaže: „A ako kamatu ne ostavite, znajte da ste u ratu s Allahom i Njegovim Poslanikom.“ (El-Bekare, 279) Kamata je u islamu bespravno uzimanje tuđeg imetka i upravo zbog toga narušava mekasidski prioritet očuvanja i svetosti imetka. Iz tog razloga, Allah, dž.š., je zabranio svaki vid kamete u ajetu: „Allah je dozvolio trgovinu a zabranio kamatu“, bez izuzetka bilo kojeg vida kamate. Prema hadisu proklet je i onaj koji je daje i onaj koji je uzima, kao i onaj koji zapisuje ugovor i svjedoci koji tome svjedoče. Shodno tome, žiranti snose isti grijeh kao i oni, kako stoji na kraju hadisa da su davalac, primalac, zapisničar i svjedoci isti u grijehu.
Kamata uništava solidarnost i pravdu, produbljuje jaz između bogatih i siromašnih, donosi propast i pojedincu i društvu, osniva ekonomsku silu koja upravlja svijetom, osiromašuje slabije slojeve i uklanja bereket iz imetka. Islam podstiče trgovinu, partnerstvo i pomoć, a zabranjuje eksploataciju.
- Bježanje sa bojnog polja
Bježanje u trenutku kada je muslimanska vojska suočena s neprijateljem predstavlja izdaju zajednice i slabljenje ummeta, osim u taktičkim situacijama dozvoljenim šerijatom.
Takvo ponašanje slabi muslimansku zajednicu, širi strah i poraz i smatra se teškim grijehom osim u šerijatski dozvoljenim taktičkim povlačenjima.
Ovaj grijeh odnosi se na napuštanje borbe u trenutku opće ugroženosti, bez šerijatski opravdanog razloga. Smatra se teškim grijehom jer direktno ugrožava sigurnost zajednice. Allah, dž.š., kaže: „O vjernici, kada se s nevjernicima sukobite, a njih nastupa mnogo, leđa im ne okrećite; onaj ko im tada leđa okrene – osim onog koji se povuče s namjerom da se ponovo bori ili drugoj četi pristupi – vratiće se natovaren Allahovom srdžbom; prebivalište njegovo biće džehennem, a užasno je on boravište.“ (Al-Anfal 15-16.)
Bježanje simbolizira kukavičluk, gubitak povjerenja i slabljenje morala. U širem smislu, ono se može razumjeti i kao napuštanje odgovornosti prema ummetu. Dakle, onaj ko je spreman da u najtežim i najpotrebnijem trenucima napusti muslimane, taj je spremniji da ih napusti u olakšavajućim okolnostima.
- Potvora čestite, nevine vjernice
To je lažno optuživanje čedne muslimanke za blud. Ovaj grijeh ruši čast, porodicu i društvo. On je napad na čast i dostojanstvo, što islam izuzetno štiti. U šerijatu je za njega propisana stroga sankcija (hadd) – osamdeset javnih udaraca bičem, a na ahiretu teška kazna ako se počinilac ne pokaje. Osoba koja je spremna potvoriti ovakve vjernice, spremna je potvoriti bilo koga.
Potvora razara porodice, ostavlja trajne posljedice na žrtvu, strogo je kažnjiva na dunjaluku (hadd) i teška na ahiretu ako se ne učini tevba.
Sedam upropaštavajućih grijeha obuhvata najopasnije prijetnje vjeri, životu, imetku i časti. Njihovo spominjanje u jednom hadisu ukazuje na njihov sveobuhvatni destruktivni karakter. Ipak, islam ne zatvara vrata nade – tevba ostaje otvorena sve dok je čovjek živ. „Reci: ‘O robovi Moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost.’“ (Ez-Zumer, 53)
„Allah zaista prima pokajanje robova Svojih.“ (Et-Tevba, 104)
Piše: Esnaf Imamović
Tekst je objavljen u Ramazanskim novinama Medžlisa Islamske zajednice Tuzla, 2026. godine