20200711srebrenica 1 1594467806

Sjećanje na genocide nad Bošnjacima – II dio

Piše: Mr. Asja Redžić

U Drugom svjetskom ratu desila su se tri talasa genocida nad Bošnjacima. Prvi, od decembra 1941. pa do februara 1942, drugi, pokolj u augustu 1942. i treći, povezan sa početkom poznate IV neprijateljske ofanzive, poznate kao Bitka na Neretvi, početkom 1943. U tim talasima ubijani su Bošnjaci bez obzira na dob i spol, a najčešće žene, djeca i starci.

U četničkim dokumentima često se mogla vidjeti oznaka „Z“, što je značilo zaklati. U jednom od naređenja komandanta nevesinjskog korpusa, kapetana Milorada Popovića, pisalo je: “Žari i pali… Koljite, jer treba štedeti municiju…”

U Drugom svjetskom ratu izvršen je genocid nad Bošnjacima od strane pripadnika pokreta i oružanih snaga armijskog generala i ministra vojske kraljevske jugoslovenske vlade u Londonu Dragoljuba Mihailovića. Kod ovih zločina postojala je jasna genocidna namjera uništenja Bošnjaka kao takvih. O zločinu genocida nad Bošnjacima u Drugom svjetskom ratu pisali su srpski historičari Vladimir Dedijer i Antun Miletić u knjizi Genocid nad Muslimanima 1941-1945: Zbornik dokumenta i svjedočenja. To je ozbiljna studija i rezultat dugogodišnjeg istraživačkog rada, a korišteni su dokumenti državne komisije za ratne zločine, dokumenti štabova, komandi i jedinica jugoslovenske vojske u otadžbini i ustaške Nezavisne države Hrvatske, kao i svjedočenja preživjelih Bošnjaka.

U dokumentima vodećih ideologa četničkog pokreta otvoreno se govori da treba očistiti pojedine “naše zemlje” od Bošnjaka, bilo fizičkim uništenjem ili prebacivanjem na druge teritorije koje nisu u domenu tzv. velike Srbije. U genocidne radnje ne spade samo fizičko uništenje jednog naroda već i protjerivanje na druge teritorije.
Prema podacima ”Merhameta”, u Drugom svjetskom ratu ubijeno je 36.000 Bošnjaka, dok je imenom i prezimenom u knjizi Genocid nad Muslimanima 1941-1945 Dedijera i Miletića navedeno 8.000 ubijenih Bošnjaka.

Nakon završetka Drugog svjetskog rata, plan četničkih ideologa i srpskih nacionalista o svim Srbima u jednoj, etnički čistoj, državi je propao. Moljević se 1945. predao, osuđen je na 20 godina robije, a kasnije pomilovan. Dragoljub Mihailović osuđen je na smrt zbog ratnih zločina i saradnje sa okupatorom. Ideja o velikoj Srbiji i životu svih Srba u jednoj državi nikad nije upotpunosti nestala, o čemu svakodnevno svjedočimo. Velikosrpska ideologija se godinama provlačila kroz medije, književna, historiografska djela i nastavni plani i program u školama. Nastavnici i profesori historije u Bosni i Hercegovini bili su pretežno srpskog i crnogorskog porijekla, a u školama se učilo o caru Dušanu, prvom i drugom srpskom ustanku, Njegoševom Gorskom vijencu, balkanskim ratovima, Karađorđevićima, zločinima ustaša i SS Handžar-divizije. Nije bilo govora ili se govorilo vrlo malo o hiljadugodišnjoj postojanosti Bosne, o kraljevini Bosni i prvom bosanskom kralju, o pokoljima nad Bošnjacima u Kraljevini Jugoslaviji, o antifašističkoj ulozi Bošnjaka u Drugom svjetskom ratu, o genocidu nad Bošnjacima.

Jugoslovenska historiografija bavila se historijom radničkog pokreta i revolucije, historijom Komunističke partije Jugoslavije, ilegalnim pokretom, historijom partizanskih brigada, ofanzivama, prikazujući pri tome crno-bijelu sliku ratne stvarnosti u Jugoslaviji i BiH od 1941. do 1945. Sve zasluge za pobjedu prepisivane su KPJ i komunistima. Bošnjaci su nerijetko prikazivani kao prirodni saradnici okupatora, ustaše i pripadnici SS Handžar-divizije. Uloga žrtve Dugog svjetskog rata pripala je isključivo Srbima, oni su, u isto vrijeme, bili mučenici i heroji na pravoj strani historije. Na toj i takvoj historiografiji odrastale su generacije učenika, studenata ali i historičara. Koliko se govorilo o genocidu nad Bošnjacima najbolje potvrđuje činjenica da je knjiga Genocid nad Muslimanima (1941-1945) objavljena tek 1990. Gledajući sa ove historijske distance, moglo bi se reći da sve što je prethodilo genocidu nad Bošnjacima (1992-1995) nije bilo slučajno i da je godinama pripreman teren za novi pokušaj ostvarenja sna o svim Srbima u jednoj državi.

Zadnjih trideset godina revizionistička historija je otišla u poptunu krajnost te se zločinci proglašavaju herojima. Revizionisti nas zatrpavaju literaturom koja nema nikakvu historijsku vrijednost i koja je zasnovana na mitovima i neistinama. U Srbiji su revizionistička historija i falsifikovanje prošlosti doživjeli svoj vrhunac te se govori o dva antifašistička pokreta – partizanskom i četničkom. Ova dva pokreta su potpuno izjednačena, uprkos nespornim dokazima o brojnim zločinima četnika i saradnji sa okupatorima, pa čak i ustašama. Srpski mit o prošlosti, nažalost, odavno je retorika njihove političke, kulturne i intelektualne elite koju je prihvatila i šira javnost.

Godinama poslije Drugog svjetskog rata u jugoslovenskoj pop-kulturi i medijima, isprva stidiljivo a kasnije otvoreno i agresivno, formirala se tradicionalna slika o Bošnjacima kao pripadnicima ustaških jedinica, zelenog kadra i SS Handžar-divizije, koji su bili udarna snaga u genocidu nad Srbima koji je počinila ustaška država. Pored ustaške prošlosti Bošnjaka, tu je i mit o Bošnjacima kao Turcima koji su izdali vjeru svojih predaka. Taj mit svoj vrhunac je doživio poslije smrti Josipa Broza Tita 80-ih godina prošlog stoljeća. Roman „Nož“ Vuka Draškovića izašao je 1982, a ekraniziran 1999. Svoju ekranizaciju doživio je i Boj na Kosovu 1989, čime je obilježeno 600 godina mitske Kosovske bitke, a iste godine i popularna beogradska grupa objavljuje pjesmu ”1389”. Srpski narativ o Kosovskom boju, Turcima, herojskoj i mučeničkoj prošlosti Srba i učešću Bošnjaka u ustaškim pokoljima stvarao je put za nove zločine i genocide nad Bošnjacima. Ratni zločinac Ratko Mladić, nakon pada Srebrnice je izjavio: “(…) Poklanjamo srpskom narodu ovaj grad i, napokon, došao je trenutak da se poslije bune protiv dahija Turcima osvetimo na ovom prostoru.” Drugi ratni zločinac Radovan Karadžić smatrao je Republiku srpsku kao branu i zaštitu od novog Jasenovca..

Srpske nacionalne elite trude se svim sredstvima koja su im na raspolaganju i dalje kreirati sliku o Bošnjacima kao Turcima i vjekovnim mrziteljima i ubojicama Srba te se na taj način pokušavaju opravdati zločini nad Bošnjacima.

Nažalost, oduvijek je postojao i jedan broj bošnjačkih intelektualaca, književnika, novinara i umjetnika koji su se za rad vlastitog interesa odricali nacionalnog i vjerskog identiteta i stali na stranu odbrane velikosrpske ideologije.

Koliko je negiranje genocida nad Bošnjacima još uvijek prisutno među srpskim intelektualcima, govori i intervju direktora beogradskog Instituta za istraživanje srpskih stradanja u 20. vijeku, koji je izjavio da je u Drugom svjetskom ratu stradalo oko 68. 000 muslimana i preko 700.000 Srba, te da su Srbi stradali kao žrtve ustaškog terora i antifašisti, a Bošnjaci kao pripadnici raznih fašističkih oružanih formacija i saradnici okupatora u razaranju vlastite države. Ta laž o Bošnjacima kao pripadnicima raznih fašističkih oružanih formacija u Drugom svjetskom ratu, a ne narod koji je pretrpio zločin genocida i dao nemjerljiv doprinos u borbi protiv fašizma, može se mijenjati isključivo ozbiljnim historijskim istraživanjem. Na bosanskim historičarima je ogromna odogovornost i dužnost da se bore protiv revizionističke historije.

U vrijeme raspada bivše Socijalističke federativne republike Jugoslavije, kada su bivše jugoslovenske republike Slovenija i Hrvatska već proglasile nezavisnost, donesena je i Odluka o održavanju refernduma o nezavisnosti u Skupštini SRBiH. Raspad Jugoslavije je bio očigledan. Skupština BiH je već u oktobru 1991. usvojila Memorandum o nezavisnosti. Pri tome je od 240 zastupnika u Skupštini, apstinirao 71 član Srpske demokratske stranke. Srpski predstavnici u Skupštini SR BiH su se još u oktobru 1991. godine izdvojili u Skupštinu srpskog naroda u Bosni i Hercegovini i 9. januara 1992. proglasili Republiku srpskog naroda u BiH.
Evropska zajednica je u decembru 1991. godine usvojila Deklaraciju o Jugoslaviji, kojom su pozvane jugoslovenske republike da apliciraju za status nezavisnih država. Predsjedništvo SRBiH je tri dana pred istek roka, bez glasova srpskih članova, donijelo odluku o podnošenju zahtjeva za priznavanje SRBiH kao nezavisne države.
Izvještaj Arbitražne komisije Konferencije o Jugoslaviji uslovio je međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine provođenjem općeg referenduma o nezavisnosti pod međunarodnom kontrolom. Na referendumu održanom 29. februara i 1. marta 1992. godine izašlo je 64% , odnosno 2.073.568 građana, 99,44 % se izjasnio za nezavisnu, suverenu i cjelovitu BiH. Skupština BiH je, ponovo uz odsustvo poslanika SDS-a, potvrdila ovu odluku 4. marta 1992. Ovim je ustavnim aktom BiH definirana kao suverena i nezavisna država ravnopravnih građana i naroda Muslimana (Bošnjaka), Srba, Hrvata i drugih. Nakon toga, 27. marta 1992. srpski poslanici su napustili Skupštinu BiH i na posebnom zasjedanju usvojili Ustav „srpskog naroda u BiH“. Istovremeno su proglasili da se ovaj „srpski narodni entitet“ smatra federalnom jedinicom ostatka ili tzv. krnje Jugoslavije. Tako je nastala jedna situacija poznata u pravu kao „vlada de facto“. Ona je funkscionisala uprkos činjenici da su EZ i UN stalno izjavljivali da poštuju teritorijalni integritet i cjelovitost BiH. Ta je de facto situacija legalizovana Dejtonskim sporazumom 1995. kao Republika srpska.

Sva događanja u Bosni i Hercegovini od 9. januara 1992. bila su uvod u trogodišnji krvavi rat, sa izvršenim ratnim zločinima i genocidom, agresiju koja je odnijela više od stotinu hiljada žrtava, te skoro million raseljenih građana Bosne i Hercegovine. Rat je ostavio trajne posljedice po stanovništvo, infrastrukturu i ekonomiju Bosne i Hercegovine, koja se nije opravila do današnjeg dana. Bošnjacima se ponovio genocid nakon 50 godina. Genocid koji je počinjen zarad ostvarivanja ideje o velikoj, etnički čistoj Srbiji. Nažalost, ni nakon 20 godina od završetka rata ideja o svim Srbima u jednoj državi nije umrla, kao ni ideologija koja je počinila genocide. Jedno je, ipak, sigurno, Bošnjaci su garant opstanka Bosne i Hercegovine, koja se nikad u svojoj hiljadugodišnjoj historiji nije mogla uništiti.

Prva osuđujuća presuda za genocid u Evropi poslije suđenja nacistima donesena je 2004. u predmetu protiv Radislava Krstića, bivšeg generala Vojske Republike srpske, kada je ovaj sud prvi put utvrdio da je u Srebrenici bio genocid.

Za genocid u Srebrenici, između ostalih, u Hagu su osuđeni bivši general Vojske Republike srpske Ratko Mladić i bivši lider bosanskih Srba Radovan Karadžić.
Bošnjački narod najveća je žrtva raspada SFRJ. Narod koji je preživio zločin genocida i dalje živi između dva neporažena nacionalizma i dvije hegemonističke politike. Sva stradanja u ratu (1992-1995), zločin genocida, masovna silovanja i protjerivanja nisu rezultirala osvetom bošnjačkog naroda, za što najveću zaslugu ima tadašnji predsjednik Republike Bosne i Hercegovine, rahmetli Alija Izetbegović. Iako predstavnik bošnjačkog naroda, predsjednik Izetbegović bio je predsjednik svih građana Republike Bosne i Hercegovine i svojim govorima i djelima radio na zajedničkom životu i pomirenju, uprskos zločinu genocida koji se dogodio njegovom narodu. Ne daj Bože da je predsjednik Izetbegović imao retoriku Radovana Karadžića, koji je prijetio nestankom bošnjačkog naroda sa skupštinske govornice 1991. Toga svi moraju biti svjesni i odati priznanje predsjedniku Izetbegoviću.

Današnja struktura Bosne i Hercegovine sa entitetom Republika srpska nema ni historijskog, ni etničkog, niti ekonomsko-geografskog uporišta i opravdanja. Jedino su joj uporište agresija i genocid. Odatle se rezultati genocida u državno-pravnom smislu mogu poništiti samo promjenom sporazuma iz Daytona i vraćanjem na temeljne principe ZAVNOBiH-a, čime bi se Bosna i Hercegovina obnovila kao moderna građanska država.

(Sadržaj preuzet iz obraćanja na tribini „9. januar 1992. – dan podsjećanja na genocide nad Bošnjacima“)