Unutrašnja previranja i nestabilnost, koja su dugo karakterizirala Irak, prelila su se na Siriju, a potom i na Egipat.
Cijeli islamski svijet, naročito arapske i bliskoistočne zemlje, suočene su sa jednom potpuno novom situacijom.
Unutrašnja previranja i nestabilnost, koja su dugo karakterizirala Irak, prelila su se na Siriju, a potom i na Egipat. Niko ne može sa sigurnošću reći da se serija ovako opasnih zbivanja ne može desiti i u nekoj od ostalih islamskih zemalja. Proces koji nazivamo Arapsko proljeće poprimio je dimenzije unutrašnjeg razdora. Moramo vas nakratko upoznati sa situacijom koja je prethodila u ovim zemljama, prije nego napravimo poređenje sa novom situacijom.
Bliski Istok je bio sistem zasnovan na odnosima između Zapada i islamskog svijeta. Gotovo sve islamske zemlje u ovom sistemu postale su zahvaljujući uticaju Zapada.
Kao proizvod 20. stoljeća, sistem je funkcionisao na principima klasične imperijalističke dinamike između Zapada i islamskih zemalja. Zapadnjački svijet je imao ulogu supervizora nad socio-kulturnim, političkim i vojnim strukturama islamskih zemalja, koji se kao takav održavao zahvaljujući naprije modernističkim i pro-zapadnjačkim strujama u islamskom svijetu. Evropske zemlje i SAD su podržavale vojne režime, birokraciju i elitu u ovim zemljama, kako bi u njima održale “status quo”. Njihova se podrška ogledala ili u vojnim državnim udarima ili u vještoj obuci političkih figura naklonjenih ka Zapadu. “Status quo” u islamskim zemljama samo je dodatno ojačan djelovanjem instituta koji su kontrolisale upravo pomenute pro-zapadnjačke figure i pravilima koja su one nametale.
Ukoliko bi se desilo nešto neuobičajeno, primijenjena je sila kako bi se održao “status quo”, a najefektivniji instrument za to bio je državni vojni udar. Dakle, zapadne su zemlje uvijek djelovale ohrabrujuće kada je vojna intervencija u pitanju, jer bi time njihovi pijuni održali “status quo”.
Mehanizam koji je bio učinkovit u eri Hladnog rada poprimio je drukčije dimenzije u konačnici. Zapad je odlučio, a tu se naročito ističu Sjedinjene Američke Države, da umjesto očuvanja “statusa quo” uvede radikalne promjene u islamskim zemljama. Postojeći, zastarjeli i istrošeni režimi i lideri će biti svrgnuti, kako bi ih zamijeila demokratska administracija i lideri.
Cilj Amerikancima predvođene smjene vlasti državnim udarom koja se u Iraku zbivala između 1990. i 2003. godine, a Afganistanu jod 2001. godine, nije bio ništa drugo nego umjesto Saddama i talibana instalirati vlade koje će imati odobrenje i blagoslov Sjedinjenih Američkih Država. Postignut je, u određenoj mjeri i pad sličnih administracija u drugim islamskim zemljama, ali je ono što se desilo veoma daleko od željene slike. Saddam Hussein i režim Ba’as u Iraku, te talibansko vodstvo u Afganistanu su uklonjeni, ali njihove zamjene nisu bile pro-zapadnjačke. Što je još gore, oni su SAD-u i njihovim podanicima uzrokovali velike finansijske izdatke. Američka ekonomija je potonula u krizu, njeni su se finansijski resursi topili, vojnici ginuli, politički imidž blijedio, a što je najvažnije – zemlje koje su SAD smatrale rivalima bivale su u velikoj dobiti. Zastrašujući uticaj Irana u susjednom Iraku i Afganistanu se povećavao, a s njima i moć anti-američkih grupacija, što je značilo da je stari poredak zaista iščeznuo, ali na njegovo mjesto nije došao nikakav novi.
Visoka cijena, u svakom smislu riječi, nagnala je SAD i Evropu na promjenu strategije: Promjenu režima u islamskom svijetu i u bliskoistočnim zemljama ne treba uvoditi putem strane intervencije, nego mobilizacijom unutrašnje dinamike u tim zemljama – postići da transformacija u islamskim zemljama dođe iznutra, uz podršku reformistima i opoziciji, radije, nego vojnim režimima. Arapsko proljeće je upravo rezultat ovakog stanovišta.
Nije ispravno predstavljati Arapsko proljeće kao nekakav zapadnjački projekat. Zapadne zemlje jesu doprinjele promjenama u Tunisu, Egiptu i Libiji podrškom narodnim ustancima i time dobile promjenu poretka u arapskim zemljama bez finansijskog pritiska ili značajnijih poteškoća. Ono što su postigli u Tunisu, Egiptu i Libiji bilo je daleko korisnije i povoljnije nego promjene u Iraku i Afganistanu.
Dešavanja u Siriji i Egiptu su takođe u vezi sa promijenjenom strategijom Zapada, onom koja cilja na promjene iznutra. Muslimani se bore jedni protiv drugih, umjesto borbe sa zapadnjačkim vojnicima. Sukobi među muslimanima naginju ka oštroj borbi između islamskih zemalja. Građanski rat u Siriji između pripadnika Assadovog režima i sirijske opozicije izaziva tenzije između Saudijske Arabije i Katara s jedne, te Sirije, Irana i Iraka s druge strane. Turska je uhvaćena izimeđu dvije vatre i takođe ispašta zbog zaoštrene klime u regionu.
Određene interesne grupe, uključujući i zapadnjačke lobiste za prodaju naoružanja, mogle bi se uveliko okoristiti ratom, a neke od njih biti čak i veoma sretne jer se islamske zemlje strmoglavo kreću ka nestabilnosti. Međutim, okriviti samo Zapadnjake za cijeli proces je pokušaj da se na lagan način oslobodi odgovornosti. Osim toga, to je i potpuno pogrešan pristup, jer se ne može zanemariti uloga pojedinih grupacija i pojedinih islamskih zemalja u posljednjim zbivanjima u Egiptu i Siriji. U razmatranje se mora uzeti ne samo uloga faktora u Siriji, nego i Irana i Iraka – koji podržavaju Bešara el-Assada, ali i Saudijske Arabije, Turske i Katara – koji su uz sirijsku opoziciju. Ne smije se izostaviti ni odgovornost koju imaju Obamina administracija i Rusija, koji su puki posmatrači onoga što se dešava.
Slična situacija se trenutno dešava u Egiptu. Postoji borba Mursija i Muslimanskog bratstva s jedne i vojske, liberala, nacionalista, kopta i lojalista starome režimu s druge strane. Svrgavanje Mursija sa vlasti i uspostavljanje vojnog režima izazvali su srdžbu kod pristalica sada već bivšeg egipatskog predsjednika. Sve navedeno nam daje sliku podijeljenog Egipta, u kojemu se kriza svakodnevno produbljuje.
U ovom momentu, grupe u Egiptu i islamske zemlje moraju biti veoma oprezne, kako zemlju ne bi gurnule u krvav, građanski rat. Oružje više ne bi smjelo biti dostupno niti vojsci niti Mursijevim pristalicama. Smrt 53 osobe u Kairu, odmah nakon sabah namaza, 8. jula ove godine, bila je nesumnjivo otvorena provokacija. Egipćani ne bi trebali pasti u zamku provokacija, jer situacije slične ovoj imaju potencijal da izazovu razorni cunami u islamskom svijetu, a da ne spominjemo i mogući nemilosrdni građanski rat u Egiptu.
Piše: prof.dr. Ramazan Gozen sa Univerziteta Yildirim Bayezit