Ispod zelenog kubeta leži mubarek tijelo, milost i svjetlo, leži donosilac radosnih vijesti i onaj
što opominje, leži osmijeh, leži ruža, leži srce voljenoga.
Zbog njega razumi stanu, jezici umuknu, slova drhte i suze kipte. Najbolje je to stvorenje koje
donese džennetski miris i ode do susreta ponovnog, a miris osta. Neki ga vidješe, a mnogi ne. Da
li ga prvi ili potonji više volješe?
Žalim ti se, Muhammede, izgubismo se usput negdje. Ljubimo te riječima, a druge srcima. Puna
su nam usta onoga što činiti treba, a prazna srca da zbog toga kucaju. Pitam se često da li ćeš me
prepoznati kad mrtvo ponovo oživi, kad do Havda stignu ljudi, hoćeš li me napojiti? Kakvo će
pred tobom moje lice biti? Da li bijelo, bez straha, zbog abdesta, zikra i salavata ili crno i
uplašeno, zbog grijeha, nemara i inata?
Najteži predznak dana Sudnjega odlazak je tvoj sa svijeta ovog. Onoga dana kad Medinu nadvi
tuga, a čitav svijet tama. Kad Omeru sablja bljesnu od bola, da zaustavi trač i plač da bude sve
tiše, kad sa kraja skupa Iskreni dođe i izusti da te nema više.
“Ko je obožavao Muhammeda, on mrtav je, ko Allahu lice okreće, On ne umire.”
Bez tebe raštrkani smo ko na satu kazaljke, o Allahov Miljeniče. Jedni plaho žurimo, drugi
neprimijetni, ali hodimo, treći u mjestu stojimo dugo, dugo pa se pomjerimo.
Nekad baterije oslabe nam pa ko pijani teturamo, i hoćemo i nećemo, i stanemo i krenemo. Pa ih
onda zamijenimo, stare ostavimo, nove ubacimo pa pohitimo da poslušni Vremenu budemo i
skroz ne okasnimo, ne propustimo, nadoknadimo.
Da svi na isto mjesto zakoračimo i tu ostanemo, bez tebe ne možemo. U isto vrijeme da
koračamo jednako ni to ne možemo. Jedino što možemo, nadat’ je se dovoljno, da u smjeru
istom hodimo za mubarek nogom čistom. Da se ne zastidiš nas, da se sebe ne stidimo, dok nas
vrijeme vodi i vuče na istom zidu, u okviru jednom tu nam je dom, dok vremena traje konačnost,
dok nas Vrijeme ne odvuče u beskonačnost.
Hafiz Eldar-ef. Ćatibušić, imam u džematu Donja Obodnica