“Ženite one koje volite, a kada vas je Božija volja sjedinila, onda živite u ljubavi i skladu. Vi imate pravo na svoje žene i one na vas. Sa ženama postupajte ljubazno i sa puno dobrote. Žene su vam se predale na vjeru Božiju, poštujte, dakle, emanet Božiji…” Poslanik, a.s., ove riječi je izgovorio u svom posljednjem obraćanju na Oprosnom hadžu.
Uputio ih je svom ummetu kao oporuku, ukazao na važnost sklapanja bračnog ugovora, ali i na važnost izgradnje i njegovanja dobrih odnosa u bračnoj zajednici. Brak je institucija iz koje nastaje porodica. Ako je brak u krizi, posljedice se osjete u društvu.
Kako islam gleda na brak?
Nužnost bračnog udruživanja zasniva se na riječima Poslanika, ‘alejhisselam, a potvrđena je Objavom. Brak je zajednica koja se formira na osnovu ugovora koji tretira obostrani pristanak. Tim ugovorom muškarac i žena postaju dozvoljeni jedno drugom. Sklapanje braka podrazumijeva prihvatanje određene odgovornosti, uvažavanje i međusobno zadovoljenje potreba bračnih partnera. Allah, džellešanuhu, u Kur’anu kaže: (…) i jedan od dokaza Njegovih je to što za vas, od vrste vaše, stvara žene da se uz njih smirite, i što između vas uspostavlja ljubav i samilost; to su, zaista, pouke za ljude koji razmišljaju. (Er-Rum, 2)
Brak u islamu je istovremeno vjersko-moralni čin i dužnost, pravno-ugovorni akt i jedan od mnogobrojnih Allahovih ajeta, znamenja i dokaza ljudima. Da je brak vjerska obaveza za sposobne i imućne muslimane, potvrđuju Kur’an i Hadis.
Udavajte neudate i ženite neoženjene i čestite mladiće i djevojke svoje (makar bili robovi i ropkinje), ako su siromašni, Allah će im iz obilja Svoga dati. Allah je neizmjerno dobar i sve zna. (En-Nur, 32) A Poslanik, a.s., kaže: „Ko voli mene i moj način života, moj običaj – neka slijedi moj put u životu, a ženidba je moj put.“
Prilikom formiranja bračne zajednice nužno je ispuniti šerijatske norme koje jasno propisuju međusobna prava i obaveze supružnika.Važno je naglasiti da bračni partneri nisu postavljeni jedno naspram drugoga, nego su dva dijela iste cjeline. Četvrta sura Kur’ana, sura En-Nisa, govori o uzajamnim pravima ljudskih bića, a uz to i postavlja temelje zdravog porodičnog života. Sva ljudska bića dijele iste korijene kao potomci Adema i njegove žene Have.
Brak je dar za supružnike, a intencija udruživanja u bračnu zajednicu je da zajedno vode život smirenosti i suosjećanja, da njeguju međusobnu ljubav i poštovanje, baš kao što su je njegovali Adem i Hava ili Muhammed i Hatidža.
Da bi se izgradili takvi odnosi među bračnim drugovima, potrebno ih je graditi na temeljima ljubavi prema Allahu, džellešanuhu, i nastojati u braku primjenjivati principe koje je On ustanovio. Potom, upoznati sebe i jasno definirati koje su naše fizičke, emocionalne i duhovne potrebe, te može li ih izabrani bračni drug zadovoljiti. Također, važno je kvalitetno provođenje zajedničkog vremena te ispunjavanje međusobnih prava i dužnosti. Supružnici bi trebali biti aktivni u nastojanju da osiguraju da brak bude mjesto povjerenja. Brak, prema Kur’anu, služi kao utočište i mjesto topline. Kad se taj odnos uspostavi, nužno ga je čuvati od svih opasnosti koje bi ga mogle narušiti ili ugroziti.
Osnovna svrha braka jeste:
– izvršavanje Allahove naredbe o braku,
– slijeđenje puta Allahovih vjerovjesnika,
– osiguranje zakonitog, na vjeri utemeljenog i moralno neupitnog poroda (da se precizno zna čija su djeca i kome pripadaju),
– osiguranje zakonskih nasljednika,
– da se obezbjedi uvećanje i produžetak ljudske vrste,
– da se pomoću braka iskorijeni i uništi prostitucija i blud,
– da se u braku djeca vjeri poduče i moralno-etički odgoje,
– da se u potpunosti osigura moralni život svakog čovjeka i žene kroz usavršavanje ahlaka muža i žene,
– da se obezbjedi izdržavanje (opskrba – rizk) žene i djece te
– da se obezbjedi opstanak i kontinuitet čovječanstva.
Općenito gledano, brak je put do poštenja, lijepog ahlaka, časti, ugleda, stabilnosti i harmonije. Zbog toga je sustezanje od braka zapravo i suzdržavanje od svih, gore spomenutih, koristi i vrlina. Zasnivanjem braka uspostavlja se ambijent za osnivanje porodice koja obuhvata i čuva osjećaj majčinstva i očinstva, daje i rađa lijepe i zrele plodove. Ovo je sistem sa kojim je Allah Uzvišeni zadovoljan, na kojem počiva islam i koji se suprotstavlja svim drugim vidovima izvanbračnog združivanja.
Kome je brak dužnost?
S obzirom da je brak u islamu vjersko-moralna, šerijatsko-pravna i građanska dužnost, te s obzirom na prirodu čovjeka i njegovo imovinsko stanje, šerijatski pravnici kažu da je ženidba nekome farz (stroga obaveza), nekome vadžib (drugostepena dužnost), nekome sunnet (slijeđenje Poslanikove prakse), nekome mekruh (pokuđen), a nekome je haram (zabranjen). Brak je farz svakom šerijatski punoljetnom, umno, duševno i fizički zdravom muslimanu koji ima materijalne mogućnosti da izdržava ženu, koji će se u braku lijepo ophoditi i humano ponašati, a koji sigurno ne bi mogao kontrolisati strasti i nagone pa bi bez braka počinio blud. Vadžib je onome ko ispunjava sve navedene uvjete, a nije potpuno siguran u kontrolu svojih strasti i nagona pa bi van braka vjerovatno počinio blud. Sunnet je svakom muslimanu koji ima umjerenu prirodu te može kontrolisati strasti i nagone a ispunjava sve uvjete za brak. Mekruh je (pokuđeno i suprotno sunnetu) stupati u brak onom muslimanu koji zbog svoje naravi nije siguran da se može lijepo ophoditi i ponašati u braku, a uz to je slabog materijalnog stanja da ne može podmirivati kućne potrebe, a haram je impotentnom muškarcu i frigidnoj ženi.
Siromašne muslimane, koji ispunjavaju sve uvjete za život u braku, izuzev posjedovanja imovine, Kur’an savjetuje (budući da se imovinsko stanje mijenja) da se privremeno suzdrže od braka dok su siromašni, a istovremeno nalaže imućnim muslimanima da ih materijalno pomognu: Pa neka se od braka suzdrže oni koji nemaju mogućnosti da se ožene, dok im Allah iz obilja svoga ne pomogne! A s onima u posjedu vašem koji žele da se otkupe, ako su u stanju da to učine, o otkupu se dogovorite. I dajte im nešto od imetka koji je Allah vama dao. (En-Nur, 33)
Savremeni izazovi
Svjedoci smo društvene pojave zajedničkog življenja u partnerskim zajednicama koje, u formalno pravnom smislu, nisu šerijatski zasnovan brak. Mladi (ali nerijetko i stariji) danas izbjegavaju odgovornost koja se ogleda u potpisivanju bračnog ugovora. Ljudska rasa je proizvod institucije braka, a nije institucija braka proizvod ljudske rase. Stoga sloboda odlučivanja da ne želimo zasnivati brak direktno je izraz neposluha prema Allahu, džellešanhu, koji objavljuje recept savršenog uređenjenja ljudskog život na zemlji i zanemarivanje sunneta Poslanika, ‘alejhisselam, koji je konkretizacija primjene Allahove Objave. Da li to svjesno ostavljamo Uputstvo Storitelja i praksu Poslanika, ‘alejhisselam? Abdullah b. Mesud, r.a., prenosi predaju: „O omladino, ko je od vas u stanju da se oženi neka to uradi; a ko to nije u stanju neka posti, jer mu je post najbolja zaštita.“
Čednost i poštenje su obavezni, a sve što je suprotno tome je zabranjeno. Ljudi se teško odupiru strastima zbog slabosti imana, a mladi ljudi imaju najveće strasti, pa se Poslanik, ‘alejhisselam, posebno obraća njima, upućujući ih na put čednosti. Onaj ko ima mogućnosti, vjenčani dar, imetak da izdržava porodicu, mjesto stanovanja, neka se oženi, jer brak pomaže da se pogled „drži“ na halal osobi, da se čuva od razvrata. Onaj ko to nije u mogućnosti neka posti, jer u tome je sevap. Post slabi strasti jer se ostavlja hrana i piće. Na takav način se slabi tijelo i umanjuje strast i požuda koja bi mogla štetiti pojedincu, ali u konačnici i zajednici.
Allahov Poslanik, ‘alejhisselam, je podsticao na sticanje potomstva kroz brak: ”Sklapajte brakove i rađajte djecu, ja ću se ponositi vašom brojnošću na Sudnjem danu.” Islam ne traži da se čovjek bori protiv prirodnih potreba, nego traži da ih zadovolji na ispravan način, a upravo je brak taj način. Allah, džellešanuhu, taj odnos supružnika opisuje: (…) one su odjeća vaša, a vi ste njihova odjeća. (El-Bekare, 187) Funkcija odjeće je, između ostalog, pokrivanje i zaštita, stoga supružnici jedno drugom služe kao zaštita i utočište i u tome ravnopravno učestvuju.
Islam je vjera zdrave fitre (prirode), niti jedan njegov propis nema za cilj da ide protiv ljudske prirode, već se slaže sa njom, slijedi je i prilagođava joj se u njenim željama, težnjama i potrebama, ali pod jasno određenim šerijatskim pravilima kako bi se spriječilo nekontrolisano udovoljavanje strastima.
Piše: Amra Sinanović
Tekst je objavljen u Ramazanskim novinama Medžlisa Tuzla, ramazan 2024. godine