Riječi uvaženog muslimanskog mislioca Seyyed Hoseina Nasra o Allahovom Poslaniku Muhammedu a.s.
U nekoliko stavaka Kur’ana časnog, kao što su: Saba’; 50, al-Mu’min; 55 i Muhammad;19 ukazuje se na činjenicu da je Poslanik islama, a.s., bio čovjek, a ne božanstvo u smislu utjelovljenja, ali ovi stavci nipošto ne poriču izuzetnost blagoslovljenog Poslanika, a.s., kao najsavršenijeg ljudskog bića, kao “dragulja među običnim kamenjem”, sukladno već navođenom stavku na arapskom. Kako bi, inače, taj isti Kur’an časni tvrdio da je on bio izabran kao najljepši uzor (uswa) za muslimane da ga slijede. Zbog tog savršenstva kojeg je donio sa sobom on je služio pokoljenjima muslimana kao savršeni uzor. Nema nikakve sumnje da mu je Bog podario izuzetnost koja, zacijelo, nije svakidašnja i nije, jednostavno, ljudska u smislu u kojem se ta riječ danas upotrebljava, premda on, teološki govoreći, nije bio božanskog porijekla, nego je bio čovjek. Nema boljeg dokaza o njegovoj nesvakidašnjoj izuzetnosti od njegove nepogrešivosti (‘ismah), to jest njega je Bog zaštitio od zablude bilo da je ta zaštita shvaćena u osebujnom šiijskom značenju same njegove supstance koja je bila otporna na grijeh od početka, bilo da je on bio “opran” i da su ga meleki očistili, kako je to spomenuto u naprijed iznesenom kazivanju o čišćenju njegovih prsa koje su izvršili meleki.
U svakom slučaju, ne postoji po muslimane danas veća opasnost negoli je opasnost svođenja veličanstvene uznositosti blagoslovljenog Poslanika, a.s., na sitne ljudske uvjetovanosti pod izvanjskom izlikom da je bio jednostavno ljudsko biće, udovoljavajući za to vrijeme značenju preovlađujućeg humanizma modernog Zapada. Činjenica da je blagoslovljeni Poslanik, a.s., bio ljudsko biće ne znači da je on bio svakidašnje, kao bilo koje drugo ljudsko biće, već da njegovo ljudsko stanje posjeduje mogućnost izuzetnosti i punine očitovanih snagom njegove osobnosti i karaktera. Usredotočiti se na život, krjeposti i postignuća blagoslovljenog Poslanika, a.s., znači spoznati ne samo veličanstvo Božije moći i izvanrednost Njegovih vjerovjesnika, nego i činjenicu da ljudski rod u cijelosti živi toliko nisko ispod razine istinskog ljudskog bića. Vjerovjesnici i duhovnjaci pokazuju ljudskome rodu cjelovitu mogućnost egzistencije. Oni su ti koji uzdižu značenje “ljudskog bića” do njegove najuzvišenije mjere, i nema veće medvjeđe usluge koja može biti učinjena ljudskim bićima doli ograničavati poslanike na neznatne i često priproste standarde modernog čovjeka umjesto ih smatrati stalno živućim idealima i uzorima koji mogu pomoći ljudskim bićima da do određene mjere barem spoznaju cjelovitost i puninu naravi ljudskog stanja.
Kroz pokoljenja muslimana, prije negoli je humanizam modernog svijeta zaprljao umove i duše mnogih njih, blagoslovljeni Poslanik, a.s., je ispunjavao takvu jednu ulogu na najvišoj razini, ostajući sada i ubuduće, sve dok islam postoji kao religija, najuzvišeniji uzor da ga slijede ljudska bića. Blagoslovljeni Poslanik, a.s., je u određenom smislu iskusio puninu svega onoga što jest ljudska narav u nastojanju da ispuni svoju ulogu kao vjerovjesnik islama koji je proniknuo u svaki aspekt ljudskog života s namjerom da uključi cjelinu života u Središte koje posvećuje i dariva značenje svim stvarima.
Ne postoji praktično niti jedan aspekt ljudskoga života kojeg Poslnik, a.s., islama nije iskusio. Na osobnoj i ljudskoj razini on je iskusio gubitak roditelja u najkrhkijem životnom dobu, usamljenost, socijalne pritiske, materijalno siromaštvo i praktično svaku vrstu teškog iskušenja koje je jedna mlada osoba u društvu mogla podnijeti. On je kasnije bio svjedokom svakog oblika duboke žalosti, gubitka svoje voljene supruge Hatidže, prerane smrti sinova, svjedokom izdaje članova njegovog vlastitog plemena, stalnih prijetnji njegovu životu, imovini i obitelji, a da se i ne govori o stalnim opasnostima sa kojima se sučeljavao usljed misije za koju je bio izabran i kojoj je bio posvećen u potpunosti, to jest širenja islama.
Pošto je ljudski život izatkan iz niti radosti i tuge, Poslanik islama, a.s., je, također, bio blagoslovljen iskustvom svake vrste radosti moguće ljudskim bićima, polazeći, naravno, od one najuzvišenije radosti i, zapravo, zanosa usljed spoznaje Boga i ljubavi Božije, najvišeg dara podarena njemu kao poseban blagoslov Neba stupnjem veličanstvenosti i snage nezamislive drugim ljudskim bićima. Ali, na nešto običnijoj razini ljudskoga života, on je bio blagoslovljen radošću veoma sretnog braka sa Hatidžom, imajući kćerku kao što je Fatima koja je bila poput melekutske supstance spuštene na Zemlju, imajući rođaka i zeta poput Alija čija odanost blagoslovljenom Poslaniku, a.s., i posvećenost njegovu pozivu su nesvakidašnji ma kojim mjerilima bili procjenjivani. Blagoslovljeni Poslanik, a.s., je također bio obdaren prijateljima i učenicima kao što su Abu Bakr i Salman, i kušao je puninu značenja ljudskog i božanskog prijateljstva (bivajući osobno prijateljem Božijim, habibullah). Iskusio je aspekte ljudske prirode iz perspektive ubogog siročeta, uspješnog trgovca, u opasnost dovođenog vođe polutajne zajednice i pobjedonosnog vođe novoga društva koji je ubrzo pokorio znatan dio svijeta. Prodavao je dobra malim trgovcima i pisao je pisma najmoćnijim imperatorima i vladarima na Zemlji, pozivajući ih u islam. On je kušao poraz i pobjedu, i bio je blagoslovljen mogućnošću iskušavanja neusporedive radosti opraštanja svojim najgorim neprijateljima u trenucima njegova osvajanja Mekke. Najzad, kušao je i promašaj i uspjeh. Godinama je ustrajavao u nadi i pouzdanju u Boga dok je bio svjedokom gorkih neuspjeha, a potom mu je bilo suđeno da kuša slast jednog uspjeha za drugim dotle da je bio kadar vidjeti, prije svoje smrti, sve što je bio naumio postići. Malo je toga što jedan musliman može iskusiti i rijetke su situacije koje se mogu susresti u ljudskom životu a da im nije bilo presedana u životu blagoslovljenog Poslanika, a.s., koji mu uvijek može poslužiti kao uzor i izvor nadahnuća i upute.
Što se tiče temeljnih uloga u društvu, ponovimo još jednom da je blagoslovljenom Poslaniku, a.s., Bog bio dosudio da ih gotovo sve ispuni. Bio je učitelj, glava porodice, trgovac, državnik, politički i društveni vođa, vojni zapovjednik, sudac i vrhovni vladar, a da i ne govorimo o njegovim posebnim vjerovjesničkim ulogama kao što je donošenje Božijeg Zakona i Riječi Božije ljudskome rodu, upućujući ljude u ezoterijsko i egzoterijsko znanje, bivajući obdaren potpunim uvidom u ljudsku narav i u psihologiju ljudskih bića u različitim trenucima i u različitim prilikama itd.
U svim tim ulogama on je ostavio dragocjeno naslijeđe koje je postalo sastavnim dijelom islama i njegove kulture. Blagoslovljeni Poslanik, a.s., je, kao učitelj, bio vidno uspješan u dijeljenju znanja raznovrsnog poretka veoma različitim tipovima ljudi. On je, zapravo, bio vrhunski učitelj. Bio je tako uspješan u toj zadaći da čak i danas jeste najvažniji i najdjelotvorniji učitelj muslimanima. Njegove riječi i djela, njegove misli i postupci nastavljaju podučavati njegovu zajednicu danonoćno, dok nešto umniji i duhovniji naputci koje je podijelio, nastavljaju oblikovati i profilirati umove i duše onih članova muslimanske zajednice koji su u potrazi za duhovnim savršenstvom.
Kao glava obitelji blagoslovljeni Poslanik, a.s., je stvorio malo društvo i, zapravo, univerzum čija struktura i unutarnji odnosi su tako dopadljivi da im muslimani i danas teže. Njegov način bavljenja svojim suprugama, svojom djecom i unučićima, to jest Hasanom i Huseinom, njegove dužnosti i uloge unutar kuće, njegov osjećaj odgovornosti prema obitelji, njegovo ulijevanje ljubavi i povjerenja među članove obitelji i mnogi drugi elementi su dijelovi njegova Sunneta i elementi njegova karaktera koji ga čini uzorom u koga se ugleda i slijedi, ne samo kao pojedinca već i u sklopu ljudske obitelji. Isto tako, način na koji je on djelovao kada je bio trgovac ili kada je sudio u nekoj situaciji ili kada je djelovao kao vojni zapovjednik na bojnom polju ili kada je vladao ljudskom zajednicom ili kada je donosio odluku u nekom diplomatskom pitanju, sve to skupa otkriva aspekte jednoga bića koje je bilo izabrano da ispuni sve mogućnosti prirođene ljudskome stanju. Razborito je prisjetiti se toga kako bi se ista osoba koja je vodila bitku na Bedru i koja je kasnije vladala dijelom univerzuma svinula do poda svog čednog doma kako bi se njegovi unučići mogli pentrati po njegovu vratu i jahati mu na leđima. Samo vjerovjesnik može polučiti takvo savršenstvo izvanrednosti i poniznosti, moći i širokogrudosti, ali sama činjenica da on to može polučiti otkriva kako čovjek može biti izuzetan, ako samo zna ko je on.
Naravno, svaki vjerovjesnik, a naročito ovaj posljednji među njima, posjeduje sve ljudske vrline, ali u slučaju svakog vjerovjesnika ističe se određeni skup vrlina i one su nešto više naglašene, vrlina koje se povezuju sa strukturom religije koju je donio svijetu. Izrazita vrlina nekih vjerovjesnika je bila ljubav, strah od Boga i isposništvo. Što se tiče blagoslovljenog Poslanika, a.s., njegove izrazite vrline su bile iskrena predanost Bogu i Istini, velikodušnost prema svim bićima i duhovno siromaštvo povezivano sa jednostavnošću i poniznošću. Blagoslovljeni Poslanik, a.s., je kazao: “Siromaštvo je moj ponos” (al-fakru fakhri), a islamska duhovnost se često nazivala “muhamedansko siromaštvo” (al-faqr al-muhammadi). To nije značilo da se blagoslovljeni Poslanik, a.s., protivio ljudima koji su bili bogati ili da je prezirao zemaljska dobra. Njegova vlastita supruga Hatidža je, uza sve, bila bogata trgovkinja. Ono što je taj faqr značio jest suštinska poniznost i svijest o našoj beznačajnosti pred Bogom sve dok dajemo prednost jednostavnosti nad ukrašavanjem i luksuzom. Blagoslovljeni Poslanik, a.s., je bio strog prema sebi i nastojao je uvijek samodisciplinirati se. Stalno je naglašavao skrušenost, mada je bio najodličniji od ljudi i, jamačno, svjestan svoje vlastite prirode. Ali, znatan dio njegova Sunneta i adaba ili načina djelovanja se povezivao sa onim što postoji poradi svrhe ulijevanja vrline skrušenosti (tawadu’ili khushu’) čiji je najviši oblik naša svijest o našoj beznačajnosti pred Bogom, koja je, također, simbolizirana padanjem ničice tokom dnevnih molitvi.
Blagoslovljeni Poslanik, a.s., je također bio punina velikodušnosti i plemenitosti (kiramah ili sharaf). U istoj mjeri u kojoj je bio strog prema sebi, u tolikoj je bio velikodušan prema drugima. Plemenitost karaktera podrazumijeva darivanje i opraštanje, samodarivanje i samoprijegor, pomisao na druge i pripadanje drugima, i zaboravljanje pogrešaka drugih ljudi i onoga što su oni učinili nekome. Život blagoslovljenog Poslanika, a.s., je ispunjen primjerima u kojima se očituje njegovo samodarivanje drugima, i bio je velikodušan u najpotpunijem značenju riječi, a također je ispunjen i trenucima opraštanja, za što je vrhunski primjer osvajanje Mekke. Ta epizoda je pokazala plemenitost njegova karaktera do krajnje granice, jer on je oprostio kad je bio na vrhuncu moći onima koji su ga godinama vrijeđali na najgori način. U toku određenih trenutaka kada je djelovao kao sudija nije oprostio loše postupke nekih, na umu je imao pravednost Božiju za dobrobit zajednice. On nije djelovao kao pojedinac nego kao službenik društva. Nikada, inače, nije postojalo osjećanje osvetoljubivosti i osobna osveta i osvetoljubivosti u njegovom bavljenju drugima i tretiranju drugih
Najzad, blagoslovljeni Poslanik, a.s., je posjedovao vrlinu iskrenosti (ikhlas) u njenoj punini. Ne postoji nikakav čin kojeg je on počinio ili riječ koju je on izgovorio bez potpune iskrenosti. Ali, on je, nadasve, bio iskren prema Bogu i njegova iskrenost je bila isto što i istinoljubivost (sidq). Činjenica da je bio prozvan al-Amin, Povjerljivi, od svoje mladosti, znači da je ta odlika bila prisutna u njemu na jedan izrazit način od djetinjstva, i da je on postao savršen kada je bio izabran za Poslanika Božijeg. Ne samo da blagoslovljeni Poslanik, a.s., nije nikada lagao nego, kao rezultat vrlina iskrenosti i istinoljubivosti, on je bio kadar postaviti svaku stvar na njeno mjesto, biti logičan i objektivan u svojoj prosudbi događaja, ideja i osoba, i izbjeći subjektivnost i individualno iskrivljavanje stvari. Ali, to je, nadasve, značilo da je on bio raspoložen vidjeti istinu i prihvatiti je, ne mijenjajući njenu narav i sadržaj. Stoga je on bio blagoslovljen znanjem o najdubljim istinama, to jest o La ilaha illa’Llah, i izabran da rasije tu središnju i suštinsku istinu diljem Zemlje.
Karakter blagoslovljenog Poslanika, a.s., obdarenog vrlinama iskrenosti, velikodušnosti i skrušenosti ili istinoljubivosti, plemenitosti i jednostavnosti, bio je također dotaknut miomirisom ljubaznosti i izljevom sreće, i živi u sjećanju sve do danas diljem muslimanskoga svijeta. Kada se upotrijebi pojam “muhamedanski karakter” (al-khulq al-muhammadi na arapskom ili khuy-i muhammadi na perzijskom i urdu) u raznim islamskim jezicima, on uvijek podrazumijeva značenje ljubaznosti i radosti ispreplitene sa jednostavnošću, plemenitošću i istinoljubivošću, sa vrlinama koje su već spominjane. Kada se kaže da ovaj ili onaj ima khu ili khulq-i muhammadi, to znači da je blagoslovljen takvim vrlinama da se nepotrebno ne srdi, da je smiren i sabran, da je strpljiv i ljubazan prema drugima. To znači da je u stanju radosti i sreće i da nije predan stalnoj uznemirenosti i pobuni. Muslimani ne propuštaju prisjećati se kako se blagoslovljeni Poslanik, a.s., uvijek smijao i posjedovao osjećaj sreće i radosti koji zrače iz njegova lica, koje, naravno, nije isključivalo “svetu srdžbu” kada se sučeljavao sa onima koji su se protivili istini. Ali, ono što je znakovito jest to da je u njegovoj duši postojala strogost i nježnost, oštrina i čistota pustinje, nježni lahor i miris ružičnjaka. On je preobrazio svijet i izvršio najznačajnije zadaće pod nevjerovatnim teškoćama, ali uvijek uz ljubaznost i plemenitost koje odlikuju prijatelje Božije. U njemu su se sabrala najuzvišenija savršenstva. On je, zbilja, bio onaj savršeni čovjek pred kojim je melekima bilo naloženo da padnu ničice. Stoga Bog i Njegovi meleki hvale i blagosiljaju Poslanika, a.s., a i onima koji su vjerni zapovijeđeno je da ga hvale i blagosiljaju, i da svoje živote oblikuju prema njemu. Pohvala Poslanika, a.s., je jedini čin koji ljudi dijele s Bogom i melekima.
(Seyyed Hosein Nars, Muhammed a.s. – čovjek Božiji, str. 88.-97.)