Hvala Allahu, Gospodaru vremena i stanja, Onome Koji nas kroz dane i noći vodi prema Sebi. Neka su salavat i selam na Allahovog Poslanika Muhammeda, alejhi selam, njegovu porodicu i ashabe.
Poštovana braćo vjernici,
U nedjelju, ako Bog da, nastupa sveti mjesec redžeb, jedan od odabranih mjeseci u kojima se srca pozivaju na buđenje, a čovjek na preispitivanje sebe i svog odnosa prema Allahu. Redžeb dolazi tiho, ali nosi veliku poruku: uvijek je prilika i uvijek si u prilici.
Jedan čovjek, običan po izgledu, a dubok po srcu, ustajao je prije zore. Ne zato što je morao, nego zato što je vrijeme tada bilo tiše, a tišina je bila njegovo ogledalo. Dok su drugi brojili sate, on je brojio nijete. Govorio je: vrijeme nije ono što prolazi, nego ono u čemu se susrećem sa sobom.
Kada bi izlazio iz kuće, pazio je kako zatvara vrata. Ne zbog brave, nego zbog edeba. Jer je znao: ko ne pazi na male stvari, ne razumije velike. Na poslu je radio kao da mu je ibadet, a ibadet obavljao kao da mu je posao. Nije razdvajao sveto od svakodnevnog, jer je shvatio da se vjera ne nosi u džepu, nego u ponašanju.
Ljude je slušao više nego što je govorio. Kad bi neko pogriješio, sjetio bi se vlastitih slabosti. Kad bi ga neko povrijedio, sjetio bi se da meleki bilježe i šutnju i strpljenje. Govorio je: prostor nije zid i ulica, prostor je mjesto gdje stojim pred Allahom, ma gdje bio.
U džamiji nije tražio prve safove, nego čisto srce. U kući nije tražio savršenstvo, nego mir. Djecu je učio primjerom, ne riječima. Roditelje je služio s osmijehom, znajući da se Allahovo zadovoljstvo često krije u tišini njihove dove.
Kad su ga pitali kako izdržava ovo vrijeme smutnje i brzine, samo bi se blago nasmiješio i rekao:
dostu, ko shvati smisao vremena, ne žuri. Ko shvati smisao prostora, ne gubi se. A ko shvati vjeru, živi je – ne pokazuje je.
I tako je njegov život postao tihi ders: da je vjera hodanje po zemlji s pogledom u srce, da je svaki trenutak prilika, a svako mjesto mihrab onome ko zna pred Kim stoji.
Jedan drugi čovjek je svaku večer sjedio sam i prigovarao. Vremenu što prolazi, ljudima koji ga ne razumiju, sudbini koja mu, kako je mislio, nikad nije bila naklonjena. Najviše je šutke prigovarao Bogu, iako to nikad nije izgovorio naglas.
Jedne noći, umoran od vlastitih misli, zaspao je s istim teretom u prsima. U snu se našao na dugom putu. Put je bio uzak, ali čist. Uz njega su stajala vrata – mnoga vrata. Na svakim je pisalo jedno stanje: siromaštvo, bolest, samoća, obilje, vlast, gubitak.
Krenuo je redom i na svaka vrata je kucao, ali se nijedna nisu otvarala. Tada je ugledao starca kako sjedi na kamenu, miran i tih.
„Zašto su sva vrata zatvorena?“ upitao ga je.
Starac ga je pogledao blagim pogledom i rekao:
„Zato što ne ulaziš tamo gdje već stojiš.“
„Kako to misliš?“ zbunjeno je upitao.
Starac se nasmiješio:
„Ti tražiš drugo stanje, a nisi iskoristio ovo u kojem jesi. Svako stanje je soba s ibadetom koji mu pripada. Ako si u teškoći – tu je sabur. Ako si u blagostanju – tu je šukr. Ako si izgubljen – tu je dova. Ali ti stojiš pred vratima i prigovaraš, umjesto da uđeš.“
Čovjek je pogledao ispod svojih nogu. Tek tada je primijetio da stoji pred vratima na kojima je pisalo upravo ono što ga je mučilo cijelog života.
„A ako mi se to stanje ne sviđa?“ tiho je upitao.
Starac mu odgovori:
„Nije dato da ti se sviđa. Dato je da ga iskoristiš.“
U tom trenutku vrata pred njim su se sama otvorila. Iza njih nije bilo tame, nego svjetlo i mir.
Probudio se pred zoru, drugačiji. Nije mu se život promijenio, ali se promijenio njegov odnos prema njemu. Tog jutra nije prigovarao. Prvi put je rekao:
„Gospodaru, evo me tu gdje jesam. Pokaži mi kako da ovo živim.“
I stanje koje je nosio godinama, po prvi put, prestalo je biti kazna – i postalo put.
Zapamti i prihvati kao aksiom života:
Svako stanje u kojem se nađeš je mjesto susreta s Allahom.
Zato svako stanje ima svoj ibadet.
Teškoća traži sabur bez prigovora,
blagostanje šukr bez oholosti,
neizvjesnost tevekkul,
a slomljenost iskrenost.
Ne griješiš zato što si u teškom stanju,
nego zato što u njemu tražiš pogrešan odnos prema Allahu.
Kad ispuniš ibadet svog stanja,
ili se stanje promijeni –
ili se rodiš iznutra.
Braćo vjernici,
mjesec redžeb nas uči upravo ovome: da ne čekamo idealne okolnosti, nego da u onome gdje jesmo budemo Allahovi. Vrijeme u kojem živimo, stanje koje nosimo i mjesto na kojem stojimo nisu prepreke – oni su poziv.
Ko uđe u svoje stanje s pravim odnosom prema Allahu, već je zakoračio prema promjeni. A Allah najbolje zna.
Allahu naš podari nam snagu da te slavimo, veličamo, zahvaljujemo i na najljepši način ibadet činimo.
Amin.
Edib-ef. Avdić
(19. decembar 2025. godine, Bijela džamija)