Hvala Allahu, Gospodaru svjetova, Koji nas je uputom Svojom sačuvao zablude i stranputica, Koji nam daruje vrijeme kao priliku, a prilike kao milost. On upućuje koga hoće Svojom mudrošću i daje Svoju milost onima koji Ga iskreno traže. Njemu se zahvaljujemo, od Njega pomoć i oprost tražimo. Njemu se kajemo i u Njega se uzdamo.
Svjedočimo da nema boga osim Allaha, Jedinog, Koji nema sudruga, i svjedočimo da je Muhammed, a.s., Njegov rob i poslanik. Salavat i selam neka su na Poslanika, a.s., njegovu časnu porodicu, plemenite ashabe i sve one koji ih slijede do Sudnjeg dana. Ako Allaha volimo, pokažimo to pokornošću Njemu i poslaniku Njegovom.
Poštovani džemate!
Uzvišeni Allah kaže: „Allah zahtijeva da se svačije pravo poštuje, dobro čini, i da se bližnjima udjeljuje, i razvrat i sve što je odvratno i nasilje zabranjuje; da pouku primite, On vas savjetuje.“ (An-Nahl, 90.)
Učenje ovog ajeta na kraju hutbe uveo je halifa Omer b. Abdulaziz za vrijeme svoje vladavine. Vladari prije njega su se međusobno proklinjali, čak i sa minbera, smatrajući jedni druge neprijateljima. Halifa Omer b. Abdulaziz je uveo praksu da se umjesto međusobnog proklinjanja muslimani pozivaju ka dobru i da jedni druge odvraćaju od zla i svega negativnog i ružnog.
Ako bismo sve tri naredbe; poštivanja tuđih prava, lijepog postupanje prema svakome i briga o rodbini te zabrane; razvrata, zla i nepravde, koje primjećujemo u ovom ajetu, željeli objediniti u jedan imperativ, u jednu obavezu, rekli bismo da Allah, dž.š., od nas traži društvenu odgovornost.
Briga o zajednici nije ničija isključiva obaveza, nego je svaki pojedinac, u svom domenu, dužan brinuti se o tome. Riječ „musliman“ u jednini spominje se dva puta u Kur’anu, a riječ „muslimani“ u množini čak četrdeset puta. Ne govori li nam to dovoljno o važnosti i prednosti zajednice, džemata, društva, u odnosu na pojedinca? U tom smislu treba razumjeti i riječi našeg Poslanika, a.s., koji kaže: „Onaj ko se ne brine o zajednici muslimana, taj joj i ne pripada“.
Društvena odgovornost kojoj nas poziva Allah, dž.š, nam se nameće kroz brojne vjerske obaveze kojima se jača svijest o Bogu i potreba međusobnog uvažavanja i pomaganja.
Poslanik, a.s., kaže: „Vjernik je za vjernika kao dijelovi iste zgrade koji podupiru i drže jedan drugog.’’ Ili: ’’Musliman je muslimanu brat, neće mu nepravdu učiniti niti će ga na cjedilu ostaviti. Onome ko bude pomogao svome bratu da savlada nevolje i podmiri svoje potrebe, Allah će ispuniti želje i otkloniti mu njegove nevolje. Onome ko bude olakšao muslimanu kakvu tegobu, Allah će olakšati njegove tegobe na Sudnjem danu.“
Područje međuljudskih odnosa i naše odgovornosti prema drugim ljudima je veoma široko. Kur’an i hadis ne ostavljaju ni jedan detalj toga po strani. Nema vjere, zakona, sistema i programa života koji gledaju toliko na međuljudske odnose kao što to čini islam. On ne pravi razliku među ljudima, osim u takvaluku-bogobojaznosti. Dovoljno nam govore Poslanikove, a.s., riječi: “Niko od vas neće imati potpun iman dok ne bude želio drugom ono što želi sebi.“
Svevišnji Bog na više mjesta u Kur’anu upozorava vjerovjesnika Muhammeda, a.s,. da se ne postavlja kao ,,zastupnik“ ,,čuvar“ ili ,,posjednik apsolutne vlasti“ nad muslimanima; podsjećajući ga da je njegova primarna dužnost da autentično saopći Božiju poruku.
Smisao ovih upozorenja je da ljudi moraju biti potpuno slobodni i oslobođeni vanjskog pritiska u prihvatanju Božije poruke. Jedino se u slobodi koja isključuje svaki oblik prinude ili straha od sankcije vidljivog autoriteta može vjerodostojno svjedočiti pokornost i predanost dragom Bogu. Svako djelo koje čovjek čini u neslobodi suštinski ne pripada njemu. To je iznuđeno djelo, djelo koje se ne čini po vlastitom uvjerenju i iskrenoj namjeri.
S druge strane, djelovanjem u slobodi moguće je ostati istinski privržen univerzalnim vrijednostima islama u svakom vremenu. Na to aludiraju Božije riječi: ,,Muhammed je samo poslanik, a i prije njega je bilo poslanika. Ako bi on umro ili ubijen bio, zar biste se stopama svojim vratili? Onaj ko se stopama svojim vrati neće Allahu nimalo nauditi, a Allah će zahvalne sigurno nagraditi.“ (Ali ‘Imran, 144.)
Sloboda i odgovornost su dvije pretpostavke moralne obnove društva i pojedinca. Bez slobodnog čina nema dobrog djela, a bez odgovornog postupanja nema urednog i funkcionalnog društva. Izbjegavanje odgovornosti i svaljivanje krivice za propuste i nedostatke na drugoga sindromi su zajednica koje nisu razvile svijest o važnosti općeg dobra.
Društveni život za čovjeka predstavlja svojevrsnu neizbježnost i nužnost. Valjano sprovođenje te neizbježnosti je vezano za požrtvovanost, pronicljivost i oštroumnost lidera i predvodnika. Upravljanje i rukovođenje ljudima nije posao koji može svako obavljati. Emanet je to, koji iziskuje ozbiljnu odgovornost.
Poslanik, a.s., kaže: “Svi ste vi pastiri, i svi ste odgovorni za svoje stado. Vladar je pastir i odgovoran je za podanike svoje. Mušakrac je pastir, i odgovoran je za članove svoje porodice.
Žena je pastirica u kući svoga muža i odgovorna je za nju. Sluga je odgovoran za imetak svoga gospodara.”
Nema čovjeka bez odgovornosti. Svaka osoba ima svojevrsnu odgovornost i određene emanete u društvu, o kojima mora brinuti. Obično to nije samo jedna, već više, niz konkretnih odgovornosti. Pored lične i roditeljske odgovornosti za sebe i svoju porodicu, mi nužno nosimo i građansku profesionalnu i političku odgovornost. Naša građanska odgovornost tiče se našeg odnosa spram javnog i općeg dobra. Ignorisanje ili držanje po strani kada je u pitanju javno i opće dobro u slučaju muslimana je grubo iznevjeravanje važne kur’anske obaveze upućivanje na dobro i odvraćanja od zla.
Forma i težina odgovornosti ovise o položaju koji osoba ima unutar društva. Tako, status, zanimanje i vaspitanje, svakog pojedinca u društvu obavezuju različitim odgovornostima. Fundamenti, poput vjere, propisa i pravila, etike ili ahlaka, te običaja i navika su izvori koji oblikuju, određuju samu odgovornost.
Upravljanje i rukovođenje društvom su poslovi koji su u skladu s principom javnog, općeg interesa, te tako i iziskuju kompetencije, stručnost, umijeća i sposobnosti koje će odgovoriti na taj interes. Povrh toga, očekuje se i da oni koji upravljaju i rukovode budu potpune vjere, da posjeduju takvaluk i lijep ahlak. Onima koji obnašaju javne društvene funkcije, prioriteti ne smiju biti oni sami i uža okolina u kojoj se nalaze, već im prioritet treba biti javni i opći interes. Veoma često je potrebno, da se lični zahtjevi potisnu u drugi plan i da se pristane na žrtvu. U pogledu toga je Ebu Katade, r.a., prenio sljedeće riječi Allahova Poslanika, a.s.,: “Ko napaja neku skupinu, neka se posljednji napije!”
Nakon što je Omer ibn Abdu-l-Aziz preuzeo hilafet, jednoga dana je dugo plakao. O tome njegova supruga Fatima pripovijeda: „Ušla sam jednoga dana kod njega i našla ga kako je prekrio lice dlanovima, a niz lice su mu lile suze. Upitah ga: „Šta ti je?“ Reče plačnim glasom: „Teško meni Fatima! Peuzeo sam za ovaj Ummet to što sam preuzeo, pa razmišljam o: gladnom siromahu, bolesniku bez nade za ozdravljenje, neodjevenom nevoljniku, ožalošćenom jetimu, usamljenoj udovici, nezaštićenom mazlumu, strancu, zarobljeniku, starcu, onome koji ima mnogočlanu porodicu, a oskudnog je imetka i njima sličnim u cijeloj Islamskoj državi, pa sam svjestan da će me moj Gospodar, pitati za njih na Sudnjem danu. A osim Njega, pitaće me i Muhammed, a.s., pa sam se pobojao da neću moći odgovoriti i sažalih se na sebe, pa zato plačem!“
Braćo i sestre u vjeri,
Sloboda riječi je simbol slobode mišljenja, ona na vagi islama ima svoj značaj i svetost. Kada si slobodan onda možeš da govoriš slobodno, iskreno, samostalno, neopterećeno, istinito, pravedno i odgovorno. Sloboda mišljenja je pravo koje ne podrazumijeva dozvolu vladara ili pretpostavljenog, naprotiv, slobodu ne ograničava ništa osim principi i postulati islama. To pravo nije ničiji monopol, niko ga nema pravo oduzeti, ograničiti, prisvojiti sebi, dati ili osporiti. Sloboda mišljenja proizvodi najzrelije misli, najbolja stajališta i nema društvenog napretka bez spoznaje važnosti slobode riječi, mišljenja, življenja ali i odgovornosti spram nje. Međutim, sloboda koja ruši tuđe dostojanstvo i koja u ime ,,viših interesa“ umanjuje slobodu drugih ljudi postaje totalitarna i time negacija same sebe.
Slobodni ljudi preuzimaju odgovornost za svoj život i sve ono što iz toga proističe, i ne krive druge za posljedice svojih postupaka. Kriviti druge za svoje probleme čini da osoba ostane unutar zidina zatvora koji je sama sagradila. Preuzimanjem odgovornosti, krivica se eliminiše i čovjek postaje slobodan, raste i razvija se.
Mnogi bi od nas znali rješavati najveće svjetske probleme, znamo, što naš narod kaže, šta car večera, ali ne znamo najčešće riješiti najbezazleniji problem u svom braku, u svojoj porodici, u svojoj familiji. Posvađamo se za pedalj zemlje, zahatorimo za nespretno izgovorenu riječ, i niko nas ne može izmiriti.
Ne preuzimajući odgovornost za svoje postupke gubimo svoju slobodu. Ne preuzimajući odgovornost za sebe i svoj život postajemo dio kolektivne društvene neodgovornosti. Zapravo, bez odgovornosti spram slobode čovjek i ne može biti čovjek. Pitanje je i da li bez slobode i odgovornosti možemo biti i muslimani?
Allahu naš, pomozi nam da ono što smo preuzeli na sebe uradimo onako kako Ti želiš i voliš i čime ćeš Ti, Gospodaru naš, biti zadovoljan. Sačuvaj nas svake funkcije i položaja za koji nismo dostojni i koji nećemo moći izvršiti na način kojim ćeš Ti, Gospodaru naš, biti zadovoljan. Podari nam mudrost da prepoznamo sposobne, poštene i odgovorne među nama i daj nam hrabrost da im ukažemo povjerenje.
Gospodaru naš, učini nas odgovornim ljudima koji neće šutjeti pred nepravdom, ali ni nepravedno suditi drugima. Sačuvaj našu domovinu, naš narod, naše porodice i našu zajednicu.
Gospodaru naš, oprosti nama i roditeljima našim i svim vjernicima na dan kada se bude polagao račun! Gospodaru nas, podari nam u ženama našim i djeci našoj radost i učini da se čestiti na nas ugledaju. Amin.
Hafiz dr. sc. Edin ef. Peštalić
(02. oktobar 2026. godine, Džamija ”Kralj Abdullah”)