Hvala Allahu, Gospodaru svjetova, Koji nas je uputom Svojom sačuvao zablude i stranputica, Koji nam daruje vrijeme kao priliku, a prilike kao milost. On upućuje koga hoće Svojom mudrošću i daje Svoju milost onima koji Ga iskreno traže. Njemu se zahvaljujemo, od Njega pomoć i oprost tražimo. Njemu se kajemo i u Njega se uzdamo.
Svjedočimo da nema boga osim Allaha, Jedinog, Koji nema sudruga, i svjedočimo da je Muhammed, a.s., Njegov rob i poslanik. Salavat i selam neka su na Poslanika, a.s., njegovu časnu porodicu, plemenite ashabe i sve one koji ih slijede do Sudnjeg dana. Ako Allaha volimo, pokažimo to pokornošću Njemu i poslaniku Njegovom.
Poštovani džemate!
Za razliku od životinja i drugih živih organizama, čovjek nije određen samo prirodnim instinktima. Uz život i instinkt dobio je razum i sposobnost da uči, promišlja, procjenjuje i donosi odluke. Um i razum su sredstva pomoću kojih čovjek uči kako da živi, kako da čuva život i kako da se prema svijetu i pojavama u njemu odgovorno odnosi. Zbog toga čovjek nije pozvan da bude nijemi posmatrač života. On se prema pojavama oko sebe mora odrediti svjesno, umno i razumno. Mora učiti da čuva i razvija život, prepoznaje vrijednosti koje život čine dostojnim i prihvata moralne principe koje mu kroz vjeru nudi Uzvišeni Allah.
Koncepcija ljudskog života kakvu islam zastupa zasniva se na skladu tijela i duha. Islam nije samo vjerovanje i izvršavanje vjerskih obreda. On je sveobuhvatan sistem vrijednosti koji određuje naše odnose prema Allahu, prema sebi, porodici, zajednici i društvu. Islam od muslimana traži da ne živi samo za sebe. Traži od njega da brine o problemima i interesima drugih, da ne bude nijemi posmatrač društvenih dešavanja i društvene zbilje, nego odgovoran učesnik u životu zajednice. Zato musliman ne može biti politički nezainteresiran i ravnodušan. Jer politika, kada se razumije kao briga o zajedničkim poslovima i upravljanje javnim dobrima, neposredno utiče na život svakog čovjeka. Ona određuje način na koji se upravlja državom, kako se troši javni novac, kome se povjeravaju odgovorne službe, kako se štite prava ljudi i kako se uspostavlja pravda.
Dekadencija muslimanskog uma, društva i naroda počinje onda kada vjera izgubi svoju društvenu dimenziju i kada musliman prestane osjećati odgovornost za ono što se događa izvan njegovog vlastitog dvorišta. Islam poklanja pažnju ekonomiji, kulturi, obrazovanju, sigurnosti, diplomatiji, ali i politici. Muhammed, a.s., nije bio samo Allahov poslanik i vjerski učitelj, nego i predvodnik zajednice koji je donosio odluke od neposrednog značaja za život ljudi. Dolaskom u Medinu zatekao je društvo u kojem su živjela različita plemena i vjerske zajednice. Kako bi osigurao mir, sigurnost i uređene odnose među njima, uspostavio je principe zajedničkog života koji su poznati kroz Medinsku povelju. Njome nisu uređivani samo odnosi među muslimanima, nego i odnosi sa Jevrejima i drugim zajednicama koje su živjele u Medini. To nam pokazuje da je odgovorno upravljanje društvom sastavni dio brige o ljudima.
U arapskom jeziku značenje riječ politika (es-sijasa) povezana je s vođenjem, upravljanjem, brigom i uređivanjem zajedničkih poslova. U islamskom razumijevanju, politika ne bi trebala biti borba za vlast radi vlasti, nego služenje ljudima, uspostavljanje pravde, očuvanje sigurnosti i zaštita prava. Politika u islamu ne može počivati na principu da cilj opravdava sredstvo. Islam odbacuje pogrešna i nečasna sredstva, čak i kada se njima pokušava ostvariti cilj koji se predstavlja kao plemenit. Do plemenitih ciljeva može se dolaziti samo ispravnim sredstvima.
Država je naša trajna društvena potreba. Njena svrha trebala bi biti očuvanje sigurnosti i stabilnosti, građanskih sloboda, ljudskih prava i dostojanstva svih njenih stanovnika, bez obzira na njihovu vjersku, etničku ili nacionalnu pripadnost. Jer kada nestanu pravda i odgovornost, među ljudima počinje vladati zakon jačega. Tada snažni tlače slabe, privilegirani koriste sistem za sebe, a javno dobro postaje plijen pojedinaca i grupa. A državne poslove neko mora voditi. Neko mora donositi odluke. Neko mora upravljati javnim novcem. Neko mora postavljati ljude na odgovorne položaje. Neko mora odlučivati o obrazovanju, zdravstvu, privredi, sigurnosti, infrastrukturi i mnogim drugim pitanjima koja neposredno određuju kvalitet našeg života. Zato se musliman ne može pravdati riječima: „Politika me ne zanima.“ Ako nas politika ne zanima, odluke će donositi oni koje politika zanima. A posljedice njihovih odluka osjećat ćemo svi. Mudri ljudi kažu: ’’da bi zlo prevladalo u društvu, dovoljno je da dobri ljudi ostanu nezainteresirani i ravnodušni.’’ Poslanik, a.s., je upozorio na važnost brige o stanju zajednice riječima da onaj ko nije zainteresiran za stanje muslimana ne pripada njihovoj zajednici.
Uzvišeni Allah kaže: „Allah vam zapovijeda da odgovorne službe onima koji su ih dostojni povjeravate i kada ljudima sudite da pravično sudite. Uistinu je divan Allahov savjet! A Allah doista sve čuje i vidi.“ (En-Nisa, 58.)
Ovaj ajet predstavlja jedan od temeljnih principa odgovornog upravljanja društvenim tokovima. Odgovorne službe i poslove treba povjeravati onima koji su ih dostojni. Ljude treba vrednovati po sposobnosti, znanju, karakteru, odgovornosti i rezultatima, a ne po rodbinskim, prijateljskim ili stranačkim vezama. Jer kada se položaji daju nedostojnima, nepravda nije samo učinjena onima koji su sposobniji, već se čini prema cijeloj zajednici. Allahov Poslanik, a.s., rekao je: „Kada se izgubi emanet, očekuj Sudnji dan.“ Kada je upitan kako će se emanet izgubiti, odgovorio je: „Kada se odgovorne službe povjere onima koji ih nisu dostojni, očekuj Sudnji dan.“ (Buharija)
Poslanik, a.s., funkcije i službe nije razumijevao kao privilegiju, nego kao emanet i veliku odgovornost. Zato je odbijao davati odgovorne funkcije onima za koje je znao da im nisu dorasli. Ebu Zerru, r.a., rekao je da je to emanet i da će na Sudnjem danu biti ponižen i kajati se onaj ko ga nije mogao nositi. Jedna od briga Poslanika, a.s., za njegov ummet bila je i vlast zabludjelih predvodnika. Rekao je: „Bojim se za svoj ummet zabludjelih vođa.“ (Ebu Davud i Tirmizi)
Narod, međutim, nije potpuno oslobođen odgovornosti za loše predvodnike. Loši predvodnici ne dolaze uvijek sami od sebe. Nekada ih ljudi biraju. Nekada ih podržavaju. Nekada im šutnjom daju legitimitet. Nekada za njih glasaju zbog rodbine, prijateljstva, lične koristi, stranačke pripadnosti ili obične navike. Zato odgovornost ne počinje tek onoga dana kada neko preuzme funkciju. Odgovornost počinje mnogo ranije – onda kada mu povjerimo svoj glas. Broj političkih stranaka, broj kandidata željnih vlasti, međusobna netrpeljivost, nesrazmjer između želje za vlašću i stvarnih kompetencija, između obećanih rezultata i onoga što je urađeno – sve nas to mora natjerati na ozbiljno razmišljanje. Ne smijemo biti ni slijepi sljedbenici ni ravnodušni posmatrači.
Zato, sebi i drugima, trebamo javno, jasno i nedvosmisleno reći: hoćemo da nas predstavljaju ljudi koji znaju šta je odgovornost. Hoćemo da odgovorne službe obavljaju najbolji, najstručniji i najsposobniji. Hoćemo da se zapošljavanje u javnim institucijama ne pretvara u nagradu za rodbinu i prijatelje. Hoćemo da nas u državnim institucijama i diplomatiji predstavljaju ljudi koji poštuju vlastiti narod i državu. Hoćemo da iza ljudi kojima dajemo povjerenje stoje znanje, rad, rezultati i moralni integritet. Ne želimo da javne funkcije budu utočište za nesposobne, neodgovorne i one koji iza sebe nemaju rezultate. Ne želimo da se diploma kupuje, funkcija nasljeđuje, a javni novac koristi kao privatni plijen. Ne želimo da nam se politički programi svode na prazna obećanja i međusobno optuživanje.
Braćo i sestre u vjeri,
Često svjedočimo kako se politika koristi za ostvarivanje ličnih interesa, vlasti i moći. Svjedočimo kako se odgovorne funkcije daju ljudima koji ih nisu dostojni. Ali, moramo priznati i vlastitu odgovornost. Dok obrazovani, pošteni i sposobni šute, drugi govore u njihovo ime. Dok odgovorni ostaju po strani, oni najglasniji preuzimaju prostor. Dok se sposobni povlače, nesposobni odlučuju o našoj zajedničkoj budućnosti. Zbog toga musliman ne smije bježati od društvene i političke odgovornosti. Ali isto tako, musliman ne smije politiku pretvoriti u vjeru, niti političku pripadnost u mjerilo nečije vrijednosti. Naša vjera nas obavezuje da budemo pravedni. Zato naš izbor ne smije biti zasnovan na slijepoj pripadnosti, rodbinskoj vezi, prijateljstvu, ličnoj koristi ili strahu.
Nemojmo glasati za one koji su naše povjerenje koristili da postanu lokalni moćnici i kabadahije. Nemojmo glasati za one čije se bogatstvo ne može razumno objasniti i čije poslovanje i javno djelovanje ostavljaju ozbiljna pitanja. Nemojmo glasati za one koji čitav život žive od javnih funkcija, a iza sebe nemaju rezultate kojima bi opravdavali ranije ukazano povjerenje. Nemojmo glasati za one koji mnogo govore, a malo rade. Nemojmo glasati za one koji su već obećavali, a svoja obećanja nisu ispunili. Nemojmo glasati za one kojima je osnovni politički program napad na druge, jer onaj ko nema šta dobro reći o sebi najčešće najviše govori o tuđim mahanama. Nemojmo glasati zbog samilosti, prijateljstva, rodbine, nagovora ili navike. Nemojmo glasati iz straha. Ali nemojmo ni ostati kod kuće, a poslije izbora kritikovati, i negodovati zbog onoga što su drugi izabrali.
Vjerniku vlast i društveni položaj ne trebaju biti životni prioritet. Ali vjernik ne dopušta ni da drugi odlučuju umjesto njega, jer čuva svoje dostojanstvo i odgovorno koristi pravo koje mu je dato. Naš glas je naše pravo, ali je istovremeno i naša obaveza i odgovornost. Niko neće našu muku živjeti umjesto nas. Niko neće naše probleme rješavati ako mi sami za njih ne preuzmemo odgovornost. Zato svoj izbor učinimo svjesno, savjesno i odgovorno. Ne birajmo samo ime. Ne birajmo samo stranku. Ne birajmo samo obećanje. Birajmo čovjeka. Birajmo karakter. Birajmo znanje. Birajmo sposobnost. Birajmo odgovornost. Birajmo ono što je najbolje za zajednicu. A nakon izbora, tražimo od onih kojima smo dali povjerenje da to povjerenje opravdaju.
Allahu naš, pomozi nam da ono što smo preuzeli na sebe uradimo onako kako Ti želiš i voliš i čime ćeš Ti, Gospodaru naš, biti zadovoljan. Sačuvaj nas svake funkcije i položaja za koji nismo dostojni i koji nećemo moći izvršiti na način kojim ćeš Ti, Gospodaru naš, biti zadovoljan. Podari nam mudrost da prepoznamo sposobne, poštene i odgovorne među nama i daj nam hrabrost da im ukažemo povjerenje.
Gospodaru naš, učini nas odgovornim ljudima koji neće šutjeti pred nepravdom, ali ni nepravedno suditi drugima. Sačuvaj našu domovinu, naš narod, naše porodice i našu zajednicu. Amin.
Hafiz dr. sc. Edin ef. Peštalić
(18. septembar 2026. godine, Džamija ”Kralj Abdullah”)